...Kad
si je Kurt Cobain prosuo mozak novine su to protumačile kao obično
rock 'n' roll samoubojstvo, prezrele čovijeka i usredotočiole se na
svoje poimanje ovisnosti o drogi kao nekakvog romantičnog
buntovništva, odbacujući depresiju kao kreativnu ojađenost dok su
moralizatori to pripisali egomaniji. Tako da je lice jednog običnog
čovijeka koji je volio glazbu i mogao napisati melodiju i stihove
završilo na skupom posteru, isto kao i sa sirotim starim Sidom
Viciousom, dečkom tinejdžerom kojeg je krupni kapital izrabio,
proglasivši njegovo samoranjavanje novim oblikom rock 'n' roll šika.
Pročitao sam u jednim novinama da je Sid bio grupno silovan u jednom
zatvoru u New Yorku, nakon što je bio optužen za umorstvo Nancy
Spungeon. Radilo se o usputnoj rečenici u jednom novinskom članku.
Neznam čak ni je li to istina. Možda neki misle da je on to
zaslužio, s obzirom da je pjuvao u publiku, rezao si ruke i nosio
natapiranu frizuru. Vjerovatno misle da je zaslužio šut heroina
koji si je ušio u vene kad je umrao. Pitam se koliko ljudi zna da je
Sidu pravo ime bilo John, da je bio klinac koji je zamjenio Glena
Matlocka u Sex Pistolsima. Pogledaj mu lice na fotkama prije nego što
je stupio u band i naučio režati kao u crtićima, pa ćeš vidjeti
da je mekan, da je dijete. Netko stariji trebao mu je pomoći.
Pogledaš McLarena i Westwoodicu kako se šepure dvadeset godina
poslje i prisjedne ti. Pripadali su establišmentu dok su članovi
banda bili samo obični klinci, čitava modna parada i avangarda
pripadali su sustavu u istoj mjeri koliko i Dom Lordova. Svi su ni
isti, opsjednuti ispraznim izjavama, izigravaju onakve buntovnike
kakve sustav zamišlja, kao da se teško zbigecati. Nekada smo zvali
tipa Sid Sirovina, jer su svi znali koja je spika, da ga svi muljaju
da se njime služe za račun biznisa, da je to točno ona bagra koju
smo mrzili.
Živa
je šteta što je jedno ljudsko biće ostalo zapamćeno kao lik iz
crtića na posteru, dok mu privlačnu facu i Elvisovo režanje muzu
bezlični biznismeni, da ga reklamiraju kao plastičnu lutku koja se
overdozirala u New Yorku, u njihovoj tupavoj predodžbi grada rock
'n' rolla, šminkerske arkade džankera i platinastih ploča.
Pustim
si singlicu Clasha "City of the dead" u glavi, vidim grad
iz Disneylanda pun mrtvih glazbenika, Janis Joplin i Jimija Hendrixa
u bijegu od Sida, Kurta i Malcoma Owena, ulubljenog Forda Cortinu
branik uz branik s kromiranim Cadillacom, Owen nagazi na gas i zabije
se u Cadillac odostraga, iskrivi mu peraje, zagrebe ružičasti lak,
Sid si namješta sačmaricu dok se Kurt izvlači kroz stražnji
prozor i cilja pištoljem u dugokose, govori im da su par prokletih
hipika, Marlyn hvata Jamesa Deana za jaja dok je on mrči na
benziskoj pumpi, u skupom apartmanu gledaju plebs kako mili pod
njima, Johnny & Samouništavači pri ruci su sa gumicama, ona
pjesma Stewarta Homea "Necrophilia" prži gradom
razlomljenim u zaraćene glazbene kvartove, odjekuje policiska sirena
u potjeri za Cortinom.......
John
King
PANKER
