Sva moja nenapisana djela

Roman „Kroz prazninu i tišinu“ pisao sam u cirka sto godina samoće i to još traje. Nisam se dao ometati fatalnim antologijskim naslovima iz pepela. 

Inače, sam sam sebi važan kao pupak svijeta odakle sam razmišljao o Marijinoj pjesmi i odakle razmišljam o svemu, kad razmišljam i izmišljam.  Tih gadosti sam se živ nadrkao, to su bile sve aktualne podlosti da se književnost na trenutak zapita, zašto uopće postoji kao takva kada su joj posljednji dani izbrojani.
Međutim sve to objašnjava naočita moždana praznina jer prokleto je pisati odavde do pakla i netragom pentrati se na previsoku planinu poput puzavca i ne doći do samog vrha. 

Napokon uviđam da je ovo pjesma, mada poeziju globalno ne mogu da smislim, ježim se od sunca iz garavog sokaka, pjene vala i velikih ljubavnih patnji. Više je moja mama napisala nenapisanih pjesama nego ja, vjerovali ili ne, i stvorila sve to za života kao i mene ovakvog krezubog i nikakvog sa naslovne strane debelo ukoričene neke enciklopedije totalne brutalnosti, a sve to zahvaljujući krvniku Politicmanu i onom prestižnom dripcu u odjelu sa kravatom u domaćoj kuhinji kleveta i laži. Kao da sam pao s markeza, molim ljepo, tješim se, ali imam ja i druge naslove, pun kurac nenapisanih djela, jer to se traži,  jebeš liliriku i liliričare sa bivše brionske predstave ne bio ja stipendista prozomorne nagrade za neobjavljeni rudopis, naravno, u originalu, a sa druge strane, od nikuda uškopljen, nesvrstan i stranački neetiketiran, tražeći prvu pomoć u blogoispuhivanju..... AMEN....

­