SASVIM OBIČAN DAN

…probudio sam se u podne, na čelu opipao čvorugu, pokušao mamurluk izbiti litrom vode, pojeo dvije sarme od sinoć, presvukao čarape i gaće, obukao nanovo iste dronjke, u džepu pronašao broj neke Mirele, staroj dignuo Mažuranića iz novčanika, izašao iz stana prije no što se ona vrati od susjede s kave, prošao do Mikija, otišli do trgovine na pivo, kupili litru bijelog Ribara, vratili se k njemu, odigrali partiju šaha, strusili vino, dogovorili se za sutra,

prošetao gradom, svratio u Pivnicu, popio triput po tri deca, preselio se u susjednu birtiju, popio još nekoliko rundi, platio zgodnoj konobarici štok-kolu, krenuo dalje, vidio bivšu kako se bali s nekim sjebanim kretenom, kupio kutiju cigareta, zapalio prvu nakon svojih godinu-dvije, idućih pet ugasio o dlan, vratio se do trgovine, zadužio se za tri Laška, sreo strica Peru, nažicao ga pet konja – rekao da treba staroj inače govno ne bi dalo, doteturao do Pivnice, susreo pred njom tipa koji mi je u vrtiću popalio kliker, razbio mu nos šakom, popio jednu u to ime, počastio pijance, zapjevao svoju pjesmu, razbio si kriglu o glavu, posvađao se s gazdom, ostao kratak šest slavuja, izašao uvrijeđen, ispred dobio po pički od tipa s klikerom i njegove ekipe, začudio se susretljivosti i zabrinutosti cure u prolazu oko nevolje koja me snašla, ponudio je cigaretom, očarao patetičnim sranjima, poševio u parku, dobio ceduljicu s njezinim brojem, dogmizao kući, trudio se da ne probudim staru, zaspao uz radio, probudio se u podne, spazio na licu posjekotine i masnice, pokušao mamurluk izbiti litrom vode, pojeo komad pizze od sinoć, presvukao čarape i gaće, obukao nanovo iste dronjke, u džepu pronašao broj neke Elvire, staroj dignuo dva Gundulića iz novčanika, izašao iz stana prije no što se ona vrati od susjede s kave…

by Danijel Radočaj

Demonstracije - balkanska verzija

Situacija u državi Marije Bljuzge bila je sve gora.
Nezadovoljan narod izašao je na ulice sa transparentima, neki samo sa motkama, mahali su zastavama kao na nogometnoj utakmici, palili baklje, kontejnere i poneki automobil, urlali su protiv vlade koja je bila gluha na njihove zahtjeve....
Nezaposleni su protestirali što nema posla, zaposleni što puno rade, a nema plaće, dok su se plaćeni bunili da su slabo plaćeni. Prezaduženi su demonstrirali protiv banaka, bankari protiv dužnika koji ne vraćaju kredite, opljačkani protiv lopova, lopovi protiv loše hrane u zatvorima, seljaci protiv poreznika, a poreznici protiv tajkuna...
Promet je bio blokiran, poduzeća, škole, fakulteti i institucije su obustavile rad, novinske ekipe su slale hitne izvještaje u svijet o napetoj situaciji koja može da se pretvori u velike nemire, pa čak i u revoluciju.
Vatreni govornici su predlagali da masa sa najvećeg gradskog trga krene prema zgradi vlade i da premijeru i ministrima direktno kažu svoje zahtjeve.
Prjedlog je prihvaćen i dugačka kolona se uputila ka središtu državne administracije.
Predvodnici demonstracija zatražili su da pred njih izađe predsjednik vlade.
Napetost je rasla iz minute u minutu i poslje čekanja od sat vremena premijer je izašao pred okupljene.
Kada je saslušao zahtjeve, prvi ministar se obratio bjesnoj masi nezadovljnika.
Premijer je optužio vladu za nesposobnost i korumpiranost, oštro je kritizirao ekonomsku situaciju u zemlji, rekao da je porezni sustav katastrofalan, najgorim riječima se izjasnio o kadrovskim riješenjima, a nije ni štedio socijalne mjere vlade, tražio je promjene u politici zapošljavanja.....
Demonstranti su bili oduševljeni govorom premijera, Pljeskali su mu radosno i klicali njegovo ime.
Premijer sa zahvalio na ogromnoj i snažnoj podršci koju je dobio od građana i obećao je da će da nastavi dosadašnju politiku.

Demokracija.To je vlast naroda koju vrše stranke u korist tajkuna, a u interesu banke.

Današnjica sa lošim predznacima za bolje sutra

Tužan pogled u prazan novčanik, posljedica dugogodišnje nezaposlenosti i prazan pogled u budućnost su me na kraju natjerali da prihvatim posao sudskog izvršitelja.
I tako dobijem prvi zadatak. Krenem na zadanu adresu, uđem u portun, popnem se stepenicama do stana br.21.i pokucam na vrata. Otvorio mi je jedan grmalj, gol do pojasa i strašnog pogleda. A jebi ga, šta je tu je, posao je posao, zar ne?
- Gospodin Pero Kitić? - upitam, pokušavajući djelovati što profesionalnije i onako cool.
- Da, a vi ste? - zagrmi grdosija.
- Ja sam sudski izvršitelj Frane Mitić i došao sam sa namjerom da riješimo način plaćanja vašeg ogromnog duga za komunalne naknade.
Grmalj me pogledao pogledom za kojega ne postoje riječi da bi se opisao.
- Ma šta ti to pričaš, patuljak....
Jebi ga stari, šta je tu je, posao je posao, zar ne? Povisio sam glas.
- Gospodine Kitić, ja sam sudski izvršitelj Frane Mitić i došao sam.....
Iznenada su se negdje u prizemlju otvorila vrata i prolomio se dubok muški glas.
- Ma je li to gore Frane Mitić? Pa tebe tražim tico.....
Uskoro nam se pridružio čovjek iz prizemlja.
- Jesi li ti Frane Mitić iz Spermana kraj Rupe? - upita pokazujući prijeteći prstom na mene
- Jesam, otkuda znate... - nije mi bilo svejedno.
- Slušaj ti Frane Mitiću! - zagrmi čovjek na mene. - Tražim ja tebe, 'tico, mjesecima....A kad god dođem, ti na terenu!
- Ma tko ste vi?! - upitao sa ga već pomalo iznerviran njegovim nastupom.
- Dobro, ako hoćeš po propisima...Dakle, gospodine Frane Mitiću ja sam sudski izvršitelj i napokon sam vas pronašao da riješimo način izravnavanja vašeg ogromnog duga za struju.
Iznenada se umiješao i moj grmalj.
- Čekaj, čekaj! Stan'te malo junaci! Koji si moj sad pa ti? - i fiksira svoj od prije poznati pogled na pridošlicu.
- Što to tebe briga! - obrusi mu on. - Vidiš da se obraćam ovom sudskom dužniku!
- Ja sam sudski izvršitelj! - pobunih se ja.
- Svašta je danas moguće prijatelju....Nego da se vratimo na posao...Dakle gospodine Mitiću, ja sam sudski izvršitelj Ante Bukarica, i namjeravam....
- Ante Bukarica?! - odjednom zagalami grmalj. - Pa tebe ja vrebam još od Badnjaka! A vid' ti njega! Sakrio se u mom komšiluku! I promjenio pločicu na vratima, sunce ti ljubim! E pa došla maca na vratanca, i to bukvalno!
Grmalj je prišao čovjeku i digao ga sa zemlje kao da je perce.
-Dakle, gospodine Bukarica, ja sam sudski izvršitelj Pero Kitić i napokon ćemo ti i ja da riješimo poravnavanje tvoga ogromnoga duga za grijanje....
Situacija se poprilično umotala u situaciju. Nastala je tišina. Samo smo se pogledavali, ali bez teksta. Nema druge nego da odemo sva trojca na pivo i nađemo rupu u zakonu koja je dovoljno velika da ne smeta provođenju pravde.....

Sumnjivo lice je napredovalo u karijeri. Sada je to osumljičena osoba!

 

Pljuni istinu u oči

Kolko li je nesretno, jadno stvorenje čovjek sa svojom potrebom za pozitivnim riješenjima, bačen u ovaj vječno uzburkani, beskarajni ocean dobra i zla,činjenica, promišljanja i suprotnosti! Stoljećima se muče i rade ljudi da odmaknu na jednu stranu dobro, na jednu - zlo. Prolaze stoljeća, i ma gdje, ma što dodao nepristran razum na vagu dobra i zla, vaga se neće pokolebati i na svakoj će strani biti isto toliko dobra koliko i zla. Kada bi se samo čovjek naučio da ne sudi i ne misli oštro i pozitivno i da ne daje odgovora na pitanja koja su mu zadana samo zato da vječno ostanu pitanjima! Kad bi on samo shvatio da je svaka misao lažna i pravedna! Lažna je po jednostranosti, zbog nemoći čovjekove da obuhvati cjelu istinu i pravedna je po izrazu jedne strane ljudskih nastojanja. Ljudi su napravili sebi rubrike u tom vječno pokretnom, beskrajnom, beskonačno smiješnom kaosu dobra i zla. Nacrtali su zamišljene brazde po tom moru, pa čekaju da se more samo od sebe tako podjeli. Upravo kao da nema milijuna drugih rubrika sa sasvim drugog stanovišta, u drugoj ravnini. Istina, te se nove rubrike izgrađuju stoljećima, ali su prošli milijuni stoljeća i još će ih milijuni proći.
Civilizacija je - dobro; barbarstvo - zlo; sloboda - dobro; ropstvo - zlo.
Eto, baš to zamišljeno znanje uništva instiktivne najblaženije prvobitne potrebe za dobrim u čovjekovoj prirodi. I tko će mi odrediti što je sloboda,što je despotizam, što je civilizacija, što barbarstvo? I gdje su granice jednoga i drugoga?
U čijoj je duši tako nepokolebljivo mjerilo dobra i zla da bi njime mogao mjeriti prolazne zamršene činjenice? Tko ima tako veliku pamet da bar u nepokretnoj prošlosti obuhvati sve činjenice pa da ih izmjeri? I tko je vidio takvo stanje u kojem nebi bilo dobra i zla zajedno?I odakle ja znam da vidim više jedno nego drugo, nije li to zato što ne stojim na pravom mjestu? I tko je sposoban da se tako otkine pameću bar za tren od života da nezavisno pogleda na njega sa strane?...... 

Doktore, spasite princezu (epopeja jednog daveža)

A da...Ono čega se sjećam nije mnogo. Možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest. No, nečega se ipak sjećam. A to čega se sjećam, nitko mi ne vjeruje. Zaista je bilo kao da je stvarno, istinski osjećaji proželi su moju svijest.
A sada, kada onako malo razmislim o svemu, i sam se pitam, je li se to baš tako dogodilo, je li se uopće desilo, te si postavljam pitanje: zašto se to, ukoliko se i desilo, desilo baš meni. A moglo se nekome drugom. I taj bi sada to objašnjavao vama, gospodine psihijatru. No, desilo se meni. I radi toga vi sada ispitujete mene.
A vjerujte mi na riječ, dragi doktore, bistre sam pameti. Barem koliko je to prosječna bistrina kod običnog čovjeka. Znate da nisam ni naročito školovan, ni naročito lijep, iako ljepota sa svim tim nema nikakve veze. Ili ima? Recite Vi meni, ipak vi bolje poznajete ljudsku psihu od mene?
A možda mi se sve to, zapravo, i ne bi desilo da nisam ovakav, mislim na izgled. Znate, ljudi me zbog mog prevelikog nosa ogovaraju, nalazeći u njemu manu. A i to što sam bez prednjih zubi, mislim donje vilice, ne ulijeva ugodu u ljudima tokom razgovora. Kada me ugledaju ovakvog, skroz nikakvog, gledaju me s visoka, kao oni su u plusu, u redu su, a ja sam u minusu, nedostaje mi nešto u glavi. A tako misle samo zato što mi nedostaje ljepota u licu.
A i odjeća je tu bitna. Recimo, da sam, dragi doktore, odjeven poput vas, mislim onda kada niste u kuti, sugovornici bi me smatrali uspješnim i vjerovali bi mi, jer... Znate i sami, ma koliko mi drukčije mislili, odjeća čini čovjeka, barem njegov ugled.
A da… Želite da Vam kažem što se zapravo desilo… Ma, sad ću vam reći, dragi doktore. Evo, hoću.
A sve se desilo ovako… Ne, nisam pio. Ni kap alkohola nisam popio. Ma, ni bijele miševe nikad nisam vidio, niti uživao u alkoholnim isparivanjima. Vjerujte mi. A tek cigarete… Meni i dim smeta. Čini mi dišne probleme. Odjeća mi odmah prihvati miris duhana, pa kad je nakon povratka doma, uredno odložim na vješalicu, kada sutradan otvorim ormar sva mi odjeća smrdi po duhanu. Kao da sam pljuger. A nisam, vjerujte mi. A ima ljudi koji vole pušiti. I po tri cigarete na sat, tri kutije dnevno, tri šteke tjedno. A na poslu sam se morao družiti s jednim od njih. On puši kao Turčin. Doduše, ne poznajem ni jednog Turčina, pa možda on puši i više od njega.
A i u školi sam zaostajao, nisam bio pozivan na tulume kao pušači. Upuhujući duhan, tijekom odmora, pušači su izmjenjivali informacije gdje se održava kakav tulum, pa su i odlazili na njih. Znalo se dogoditi da nekome na tulumu bude krcat stan ljudi, a da organizator poznaje samo jednog ili dvoje tulumaroša. Zato, ja nikada nisam organizirao tulume u svome stanu. Znate i sami kako to izgleda poslije tuluma. Pišaline i bljuvotina čak i po tepihu. Tko će to urediti, dovesti u normalu, molim lijepo? Zar da ja rintam za nepoznate? Pobirem s poda spavaće sobe pune kondome?! Ni u ludilu.
A oni se ševe sve u šesnaest. I opće ne pitaju za dozvolu. Samo otvore vrata i tras… Nožice djevojčice u zraku. Prvo prcaju, a onda štrcaju. Ni kondome mnogi nemaju. A onda se brane kako im je moralna dvojba kriva. Kao, s jedne strane, kršćanstvo zabranjuje sprečavanje neželjene trudnoće, a kao, s druge strane, nitko ne želi mlad postati roditelj. Zato roditelji i postaju starci u staračkim domovima. A kada maloljetnice govore da se nisu štitile jer im kršćanstvo brani zaštitu, zanemaruju da im to isto kršćanstvo brani konzumaciju seksa prije braka. A one su se ševile maloljetne, prema tome nisu bile u braku. A zašto su se onda ševile? Mislim, zašto, kada kršćanstvo brani ševu van braka?!
A i ljudi najviše cijene produkt ševe - djecu. Kao ono, što ti vrijedi i tri vile od tisuću kvadrata uz obalu, dvadesetmetarski jedrenjak kada nemaš to kome ostaviti, kada nemaš djece. Ma briga mene za ostavljanje, meni bi to bilo za sada!
A i ta djeca, mislim… Al' su danas naporna. Priča mi prijatelj da je u jednoj školi, u zbornici, pored stalka s imenicima popis nastavnog osoblja s naznačenim brojevima mobitela. Kao, tako naredio ravnatelj, pa se zalijepilo tu. A onda jedan učenik, vračajući imenik, ne budi lijen, prepisao broj mobitela profesorice koja im je, mislim tim pubertetlijama, svojom privlačnošću, ušla u vidokrug. Od onda su toj učiteljici na mobitel počele stizati svakakve nemoralne ponude. Kao: šipu mi racku, rintu ti tuki za hou, itd. A to pišu ta djeca. Ma, kažem vam ja, dragi doktore, grozna su ta djeca danas.
A imate li i vi djecu? Stariji ide u informatičku? Pa ta informatička je super škola! A danas bez informatike nema apsolutno napretka. Kompjutor je sve zauzeo. Internet caruje. Čuo sam da već ima i pravih ovisnika. Kao ljudi se ne miču s kompjutora. Kvare si oči. Dobro, sve ja to razumijem. Ekonomika je u pitanju. Industrija naočala želi da ljudi oćorave da im mogu utrapiti cvikere. A cvikeri koštaju. Ludilo. Skoro pa se mora dignuti kredit da se kupe. Ako nemaš novaca, utrape ti socijalke pa izgledaš kao kvisko. I sve to zbog kompjutora!
A zbog kompjutora su i nepregledni redovi na birou za zapošljavanje. I ja sam u njemu, znate? Pa da, sudim se ja. Znate, čim sam se vratio s bolovanja, oni meni otkaz. Knjižicu u ruke kao školarcu na kraju godine.
A naši sudovi su tako krcati. Čeka se na red kao nekada kada se kupovalo na točkice. Doduše, točkice su danas zamijenile kartice, pa se sada živi na njih. A može se živjeti i bez njih. Recimo ja: oduzeli su mi karticu zbog minusa, pa živim. Doduše, hranim se u pučkoj kuhinji, ali živim. I odjeću si nabavljam. Iz Caritasa, naravno. No ja se ne bunim. Meni ništa ne nedostaje. Časna riječ!
A vama, jel' vama, dragi doktore nešto nedostaje? A vidite, skromni smo mi ljudi. Nama ništa ne nedostaje. Vi imate sve, ja nemam ništa, a ipak smo u zadovoljstvu nedostajanja jednaki. Isti poput blizanaca. A i njih ima svakim danom sve više.
A i vidite, čuo sam ja, dragi doktore, za tu umjetnu oplodnju. Kažu tko se umjetno oplodi, taj rodi višestruko. Poput špricanih jabuka, recimo, na primjer. Ako špricate jabuku, ili neku drugu voćku, čuo sam u poljoprivrednoj emisiji, na radiju. Znate, ja vam nedjeljom slušam radio. Svašta pametan čovjek može naučiti. Svemu vas oni nauče. Navedite bilo koju granu djelatnosti, o svemu ja ponešto znam. Sve je mene radio podučio.
A recimo, što ja znam, genetski modificirana hrana. Iako ne znam točno što znači ono GMO, doduše taj "G" označava genetski i da "M" označava modificirana, to znam, ali što mu dođe taj "O", eto to ne znam. Znadete li vi, cijenjeni doktore? Mislite da je taj "O" označava organizam, pa sad… Moglo bi to biti to, GMO.
A samo...Znate, ja nisam naročito školovan, ali uvjeren sam da, recimo, pomidor, pardon, rajčica nije organizam. Kao što nije ni blitva. Ni… Recimo, kukuruz! Da su rajčica, blitva i kukuruz organizmi, mislim si ja, što bi tada jeli vegetarijanci? Vegetarijanci ne jedu organizme. Oni su ortodoksni nejedoorganizmičari! A od nečega čak i vegetarijanci moraju živjeti, zar ne? Osim toga, zar nije MGO klon, mislim genetski modificiran organizam, recimo, ovce, je klon. Doduše, ona ovca, kako se ono zvala? Ma nije važno...Dolly, a da, u pravu ste, eto što znači učen čovjek! Ta ovca, imenom Dolly, nije dugo trajala, mislim, živjela. Čuo sam, naravno, na radiju da je ta ovca, Dolly, ubrzano starjela. A GMO rajčica, recimo na primjer, svježija je i duže traje nego ona koja nije modificirana. A ovca, Dolly, je ubrzano ostarjela. Vidite, dragi doktore, tu meni nešto smrdi, ovaj, ništa mi zapravo ne smrdi, nego… Ne štima mi i točka!
A vama štima da GMO ovcu postaruje, a rajčicu pomlađuje? A i još si nešto, onako, premišljavam, dragi doktore… Vidite, ako GMO rajčica duže traje, traje li ona duže i u našem organizmu? Mislim, onako u našim crijevima, ili je trajanje procesa probavljanja GMO rajčice jednak kao i one, nešpricane, kao bismo mi rekli, pučke iz vrta? A ako ne traje njihovo probavljanje jednako dugo, raste li GMO rajčica i u našim crijevima. Znam, znam, dragi doktore, da smo mi GMO rajčicu nasjeckali, ali, uzmimo na primjer...Gledajte gliste… Koliko ih god nasjeckate, svaki komadićak nastavlja ponaosob samostalno živjeti. I rasti. A onda ponovno možete svaki djelić svake tako dobivene gliste nasjeckati i stvar se ponavlja. Nikad kraja tim glistama. Brrr. Ukoliko su i ti GMO rajčice poput glista, to što ih nasjeckamo, njima ne smeta. Kada ih jedemo, mi ih ne žvačemo, nego ih gutamo. A progutavši ih, one možda rastu u nama. Za rast im treba hrana, pa nas možda one jedu iznutra. Možda smo mi u stvari jedna velika GMO rajčica, mislim iznutra. A možda blitva, kukuruz. I zato… Ne, ne...NE! Ja ne jedem te GMO rajčice! Pa ne želim biti jedan metar i devedesetpet centimetara velika rajčica! Ne, ne...NE!
A vi biste, dragi doktore, htjeli da prijeđem na stvar, ovaj, mislim razlog zašto uopće i razgovaramo. Dobro, i ja bih rado prestao pričati. Znate, usta su mi se osušila, a vode nema. Nemate li možda nešto u ormaru? Nemate. A znate, mnogi tako imaju. I svašta se u tim ormarima nalazi. Znate Krešo, doduše, dragi doktore, ne poznajete Krešu, mislim osobno, ali, možda, poznajete takvu vrst ljudi kao što je Krešo. Ipak ste vi stručnjak za ljudske tipove, ovaj, psihe, hoću reći… Dakle, taj moj prijatelj Krešo on vam ima pun ormar različitih alkoholnih žestica. On je direktor jedne osnovne škole. O.Š. "Grgini bataci", ako ste čuli za nju. Jeste, baš mi je drago.
A taj moj prijatelj, Krešo, znate, prima svakakve stranke: od poreznika, do umjetnika. A i šire! I on točno zna, koja vrsta ljudi, prema profesiji kojom se bave, što pije. Zanima li vas, dragi doktore, tko što pije? Mislim, ukoliko vas zamaram, ja to mogu preskočiti. Vratiti se na ono zbog čega smo mi tu, iako znate, kao što rekoh, ono čega se sjećam nije mnogo. Znate, možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest, kao što rekoh u uvodnoj riječi. A zanima vas, dragi doktore, što tko pije. Evo, kaže meni taj moj prijatelj, Krešo....A vi ga ne poznajete? Dobro, možda ćete ga upoznati. Doduše, on nema psihičkih problema. Ponekad samo naglo plane, pa se izderava i šakama udara taj ormar, ali da znate što sve on doživljava, ne biste ga čak ni vi dijagnosticirali. Nego…
A da...Krešo meni kaže...Znate, Krešo Vam priča kroz nos. Ima nekih problema s disanjem, pa ne može izgovarati riječi kao sav ostali svijet. Ali Kreši to ne smeta. Niti osobno, niti profesionalno. A ni to što ima urođeni očni tik dok priča, ne smeta mu u obavljanju direktorske dužnosti. Kako bi taj mali očni tik smetao, kada ne smeta ni to što on, Krešo, dok priča jako gestikulira rukama razmahujući se pritom. Ma nema veze. Krešo je izabrao pravu stranu, učlanio se u pravu stranku i sasvim je podoban za direktora.
A, ne....Ne pričam ja, Bože sačuvaj, protiv politike. I ne tvrdim ja, kao što neki tvrde, da Krešo ne bi nikada bio direktor da nije u vladajućoj stranci. Ne, ne… NE! To od mene nikada nećete čuti! Pa, Krešo i ja smo prijatelji! I Krešo me uvijek ponudi čašicom vodke. A vodku piju samo učeni ljudi. Umjetnici od pera!
A zanima vas što doktori piju....Doktori filozofije piju viski, liječnici travaricu, iako su im travari oštra konkurencija u liječenju ljudi! Ma, nemojte se odmah ljutiti, dragi doktore. Ne omalovažavam ja vašu stručnost uspoređujući vaše mukom stečeno znanje sa znanjem jednog tamo, kako bih se izrazio, priučenog travara. Pa vi ste završili fakultet!
A i ti travari, što oni znaju? Ne znaju ništa! Doduše, izliječili su me nekoliko puta.... Ovaj, mislim, protiv lakših bolesti, probavnih smetnji. Za sve ozbiljno ja se pouzdajem u službenu medicinu. Jest da se mora plaćati participacija, ali ja je ne plaćam jer i socijalno imam preko socijalne službe. Zato se i zove socijalno, što je od socijalne službe, zar ne? Da je od zdravstvene službe, nazivalo bi se zdravstveno, zar ne?
A što kažete?... Ma nemojte, tako. Nije istina da ja o svemu pričam, osim o onome zbog čega me vi kontrolirate, ovaj, hoću reći, razgovarate sa mnom. Ali što mogu kada ono čega se sjećam nije mnogo. A vi baš, dragi doktore, želite baš da vam o tom pričam. Možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest, pa ni uz najbolju volju ne mogu o tome pričati.
A vi biste ipak...? Kažete da kada otključam potisnute događaje da vam se javim da o njima popričamo. Vrlo rado, ali, kao što znate... Možete li vi to meni na pismeno...Mislim to da imam zaključane u podsvijesti te događaje... To zašto sam dobio otkaz... Može li vi to u anamnezu, ili kako se već zove, napisati da sam traumatiziran... A zašto to meni treba? Pa, ovaj...Znate...Kao što rekoh sudim se...To što su mi dali otkaz...Odvjetnik mi je rekao da mu priložim tu anamnezu, ili kako se već zove od specijaliste...Duševne boli i te stvari. Advokat kaže da se to računa u tisućama eura...Ne mogu oni meni tek tako...Vi samo lijepo napišite svoje mišljenje i… Možemo skoknuti na kavicu, ako ste za to....
A napisali ste… Možete li mi pročitati što piše? Misli su mi kohezne, protok misli mi nije kanaliziran...to, to, to je dobro! Već, vidim euriće...Hvala vam lijepa, dragi doktore, zaista vam hvala.
A eto, to bi bilo to, nalaz je u mom fasciklu...Bilo mi je drago što smo se upoznali. Hvala vam na strpljenju. I suradnji. Sad idem. Molim? A vi biste da vam sada, kada smo završili službeni pregled, objasnim što mi se to desilo. Dobro, dobro… Pametan ste vi čovjek, vi ste shvatili da se ja pretvaram. Pa onda da vam ispričam. Može?
A što da vam kažem? Ono čega se sjećam nije mnogo. Možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest......

                                                                           T.B.

Sasvim obična slika

  Sat sporije kuca. Dan, kao i svaki drugi, završava tiho. Sveti sakrament noćnog sna javlja se na dužnost. Posljednja pomast za sve dnevne grijehe i dvije, tri želje usput. Želje s predumišljajem. -"Kupite, kupite! Instant pročišćenje samo za vas!" Negdje niz ulicu čuje se muzika. Susjeda opet viče. Ipak, i to je noćni mir. Moj noćni mir, ne vaš, moj. Kontroliraj ritam disanja i zamisli sliku slonice na trapezu. Da, da, ima i kišobrančić. I suknjicu. Publika plješće. Sasvim obična slika!? Eto, ubrzo će san. A sutra. Ne znam. Sve je nekako ostalo bez boja. Ulice, ljudi, tjedni....Stari njemi film. Samo narandžasti kišobran i ovacije ljudi. Najbolje bi bilo krenuti ka jugu.....

                                                  by  Greta