Moj se dolazak urezao na pola puta između zbilje i fantazije. Stvorile me bundžije na čardaku kad su ljubovale a sklonio Neptun da i sebe još ne zamrzi. Na moje se kapke noć uvijek lako spušta, na žeđ da me naviknu suho bi srce a ne duša mi ostala, suze moje nitko ionako vidjet neće jer… u vama su dok sam sa vama.
Kudili me ponositi sebe da bi cijenili, snivali sanjari a pernate snove žrtvovali, načitani silovali teze; ni tragači put moj ne nađoše – sazrio je kad su k meni pošli. Bučili, junačili, hukali a bura kroz mene zauvijek previše prošlo. Kao na zmiju otrovnicu kad u grmu šušne kamenjem se bacali; u srdžbi svojoj pamet propili. Kamenje prokleto im jače doli uspomena - uz moje ne srašćuje - zar još im jasno nije da ja sam od kamena?
Osluškuju. Ne čuju. Dok pričah o poštenju ruka im u tuđem džepu, od morala dijelila ih jedna prilika, na Skromni dan zlatnike su brojali, prijatelje za karijeru razmijenili a u ljubavi nesretni – što da daju dok se njima daje. Optužiše me da se šepurim, da sve u svoju slavu ciljam, da se mijenjam malo prije njih i pričam puno na jeziku što svjetskima nije odveć sličan. Zato bolje slatki jezik neka skratim, pogana mu želja.
Sad bi šapat, samo da je moj. Šapat? Da vrisnem čuli ne bi, nitko čuti učio ih nije a za slušanje dvorjanima darovi ne pristižu. Tek su oni sluha zatomljenog dohvatili priče iz davnina pa mjesečeve sonate notama tajnih riječi tkali i polagali glavu u krilo klavira. Opčinjeni legatima i kadencom skloniše veo sa sramote i na gluhoću prestadoše da se žale. Čemu stid; oni sami bjehu ta sonata. Al' sad zaludu riječi, kao perle da ih nižem - uho samo svoju vjeru ima.
Gledaju. Ne vide. Kad Čovjeka pokazah u izdajice svi se zbiše, kad Ženu mu pronađoh zlih taština još i više. I da prašinom je pospu ispod kože gordo biće gmiže; podno snijega i pahulja uvijek se planina diže. Iza snažnog tuga se a ne slabost skriva; ispod nepoznatog čedna se ljepota razotkriva. I tad… rasparali moje rime, rastopili moje boje i povezaše mi spomenarom oči da ne gledam u sreću što je sami neće smoći.
Sad sam opet na nišanu, u slijepoj točki okulara. Da uskrsnem spazili me ne bi, zapažati ih uvježbali nisu - pronalascima se u muzeju dive. Samo oni što su na zdrave oči zaboravili, daljinu zagledali, katrene tuđih neba iz pera su svog opisali. Čuđenjem druge zadužili i pred raspelo Istine kleknuli. Al' sad nagosti su moje gladni a bez poveza kao i s njim – u treptaj oka sav prolazan život stane.
Pričaju. Ne govore. Djecu prve riječi u kafiću nauče, za utjehu rječnik im nezgrapan i škrt, jezikom oko srca poput lisice po ježu plaze, aforizme u redenike rukava nagurali, bombastičnim se frazama opskrbili a pod bombama s obiju strana ni Bog ih dragi više dobro ne čuje. U svim se zvanjima oprobali dok se nisu skrasili. Ne znaju što misle dok ne shvate što su rekli. Cijela tirada u par redaka se usukala, upakirana između prva dva.
Sad im moje ime na usnama drevnu čežnju draži. Odazovem li se ne bi znali kome se obratih, glasovi im u jedan stopljeni – ljubavlju se kao zamkom služe. A zadrhtaše ispod kapuljače i čađave maske, uplašiše se svoje budalaste gatke onog dana kad crn čovjek smjerno reče: imao sam san. U svoj narod posadi zametak slobode i predade im zavjet da se riječi ljudskih više nikada ne boje. Al' sad sve da uši poklopim - na usnama im trpka jadikovka, u očima tečna tužbalica - i papigama uz njih već je dosadno.
Nije ovo moje vrijeme. Nakon svega, to žena u meni blagost traži jer samo žena zna ludost oprostiti. Iz novih naraštaja budući lovci u legendu me presvlače, svatko hoće da me baš on pronađe. Zašto ja? I o vjetru svi pričaju a nitko ga još ugledao nije i ne zna se gdje je njegov dom. Samo djeca moje djece po svijetu rasuta kistom o oblake zapinju, nadu moju pronose, sjetne svoje dane podnose, dušu duši prinose. Kad bih još jednom mogla njih radi bih zapjevala. Pjesmu mojih dobrih leutida, glasom mojih dragih ponoćnjaka pred počinak kad me dozivaju:
'Atlantido, pogledaj u me
pjevam ti pjesmu našu
počuj, srce mi progovara
dok u noći novi dan se rađa…'
by Rodrigo
U današnje vrijeme kada je informacija dostupna svemu i svakome teško je pronaći pravog umjetnika pored svakakvog šunda koji se nudi putem svemogućeg medija. Bogom dan internet i stranice kao SoundCloud i ReverbNation daju mogućnost da pojedinci koji još uvijek rade muziku iz ljubavi i kojima je to stvarno način života predstave svoje radove i daj bože, imaju od toga za sol i papar.
TRIPOLOGIJA vam predstavlja jednog takvog freaka.
P.S. svaka podrška sa Like i Share dobro je došla...:o)
Sergey Ignatov, Seattle, United States
Učitava se...
Evo
kako počinje, morska glina je materijal pronadjen na dnu mora, obično
na ušču velikih rijeka.Peppy the Kid je mornar na tom brodu i bio je na
straži na pramcu broda, na provi, kako to kažu stari ljudi....a u
jednom trenutku osluškujući eventualne gusarske zaveslaje sa sidrenog
lančanika u ruci mu se našao komad blata, za kojega je kasnije ustanovio
da je to zapravo morska glina...
I da hoćeš ne možeš pobjeći svojim korijenima, bilo da je to mjesto gdje si odrastao, glazba koju slušaš, birtije u kojima piješ, cure koje voliš i sve što se usput dogodi. U životu nastojiš biti što bolji. Možeš biti prema ljudima onakav kakvi bi htio da oni budu prema tebi, iskazivati poštovanje i očekivati ga zauzvrat. Većina to nauči dok odrasta, tako da nije bitno govore li sami sa sobom ili idu u noćne patrole, da li ih otimaju svemirci ili vjeruju u čudesna začeća, sve dok se ne prave važni i ne misle da su jedini koji su bitni. To je ono što snobovi i političari nikada ne nauče i zato su toliko arogantni da se i međusobno ne mogu trpjeti. Ne znaju se ponašati. Nemaju poniznosti. Kad bi svi shvaćali što onaj drugi misli, osjećali što on osjeća, život bi bio lak. To je istina bitnija od države i njenih beskonačnih zakona i propisa koje bogataši donose za bogataše.
I to sa odrastanjem! U čemu je tu poanta ako čovijek ni nakon toga ne može biti uvjeren u svoje stavove? Čemu trpjeti bolno prerastanje djetinjastih stvari i privikavati se na oslanjanje na vlastite snage i naporan rad za mala zadovoljstva koja su sve rjeđa ili ih više uopće nema, ako se na kraju pokaže da si i dalje jednako zbunjen i zaveden kao u doba kada te majka uvjeravala u to da ona zna najbolje? Djecu na prijevaru natjeraju da odrastu. Najviše bole izgubljena uvjerenja.
Ljudski mozak je u procesu atrofije, neizbježno se gušeći u nedostatku kisika misli koji mu oduzimaju uređaji koji misle za nas. Sumnja je osnova slobodne misli, dvojbenost je osnovni uvjet slobode. Strah, užas, jeza pred nepoznatim sve su to darovi čija je svrha da nas podsjećaju na to da nismo samo strojevi načinjeni od krvi i mesa, već plamičci na vjetru koji moraju prenjeti iskru dok ih vjetar potpuno ne ugasi. No danas sve fino balansirenje dvojbe i pitanja koja su nam u nasljeđe ostavili najveći mentalni arhitekti bivaju pregažene i zaravnane, a zamjenjuje ih instant - kultura džepnih sažetaka.
Stvarno, što je ono iza kraja?
Noć. Zujanje grada postaje prigušenije. Dobro bi bilo da se nešto dobro desi. Na dlanu ruke pet kuna. Razdvojeno po kunu. Pet slavuja. Pet slavuja kojima je zapela pjesma u grlu. Krećem se polako. Čuvam snagu. Sa plakata na zidu me je gledala prekrasna djevojka. Nekoliko krpica koje je imala na sebi nije uspjevalo zadržati njene divne obline koje su curile na sve strane. U dnu plakata je pisalo: peep-show, kuna minuta.. Za pet slavuja mogao sam da parim oči pet minuta! Pa zar netko može tome da odoli!?
Uložio sam svoje slavuje u prorez. Zaslon u kabini se otvorio i preda mnom se ukazao prizor iz snova. Kakvo meso, ćovječe!
Djevojka sa plakata, sada potpuno gola, sjedila je na podu s prekriženim nogama. Ono što sam vidio prešlo je sva moja očekivanja i uzbuđenje je počelo nekontrolirano rasti.
Djevojka je u ruci imala nož, i njime je, nećete mi vjerovati, rezala komade prave šnicle. Stavljala ih je polako u usta, iskusno, vješto, kao netko tko to radi svaki dan.
A tek krompirići! Prženi, rumeni. Pa grašak. Činilo mi se da u ustima osjećam nekada davno zaboravljene okuse. Uzbuđenje je postalo neizdržljivo. Lice sam priljubio uz staklo, gurao ga rukama, lizao, njušio...Morao sam da se samozadovoljim, odmah, iako sam znao da i ona mene vidi. Izvuka sam iz hlača komadić pljesnjivog kruha i požudno počeo da ga grickam. Zaslon je pao i kabina je utonula u mrak.
Vrtjelo mi se u glavi, ulica se ljuljala. Znao sam, postao sam ovisnik o ovoj izluđujućoj zabavi, spreman na sve ne bi li i sljedećeg mjeseca uspio da uštedim pet kuna. A tko ne bi? Prijatelj mi je pričao da je gledao djevojku kako jede pečeng odojka. Kune se da je to neusporedivo uzbudljivije od šnicle sa prženim krompirićima i graškom. Možda se i meni posreći da to doživim, samo, kako ono izgleda pečeni odojak?
Skromnost u svemu
i svačemu
ne vodi ničemu.
Praznina oko tebe
a ti - pun sebe.
Kada kola krenu naopako,
ne idu polako.
Da bi bio Sizif
treba znati
gurati.
Koliko treba znanja
da bi se izvadio korijen
iz panja.
Jedan i jedan su dva,
ali - jedva.
Nije šala
kada na ludi kamen stane budala.
Ni trava ne niče
kada se na nju viče.
Između dva čovjeka
razum je prepreka.
Ne gubite iz vida:
točna vaga
točnije zakida.
Ako ćemo iskreno, Bog nas je stvorio,
od lopovluka se može živjeti a Noa je napravio
pošteno. drugu grešku.
Zbilja,
što je iza kraja?
