Kudili me ponositi sebe da bi cijenili, snivali sanjari a pernate snove žrtvovali, načitani silovali teze; ni tragači put moj ne nađoše – sazrio je kad su k meni pošli. Bučili, junačili, hukali a bura kroz mene zauvijek previše prošlo. Kao na zmiju otrovnicu kad u grmu šušne kamenjem se bacali; u srdžbi svojoj pamet propili. Kamenje prokleto im jače doli uspomena - uz moje ne srašćuje - zar još im jasno nije da ja sam od kamena?
Osluškuju. Ne čuju. Dok pričah o poštenju ruka im u tuđem džepu, od morala dijelila ih jedna prilika, na Skromni dan zlatnike su brojali, prijatelje za karijeru razmijenili a u ljubavi nesretni – što da daju dok se njima daje. Optužiše me da se šepurim, da sve u svoju slavu ciljam, da se mijenjam malo prije njih i pričam puno na jeziku što svjetskima nije odveć sličan. Zato bolje slatki jezik neka skratim, pogana mu želja.
Sad bi šapat, samo da je moj. Šapat? Da vrisnem čuli ne bi, nitko čuti učio ih nije a za slušanje dvorjanima darovi ne pristižu. Tek su oni sluha zatomljenog dohvatili priče iz davnina pa mjesečeve sonate notama tajnih riječi tkali i polagali glavu u krilo klavira. Opčinjeni legatima i kadencom skloniše veo sa sramote i na gluhoću prestadoše da se žale. Čemu stid; oni sami bjehu ta sonata. Al' sad zaludu riječi, kao perle da ih nižem - uho samo svoju vjeru ima.
Gledaju. Ne vide. Kad Čovjeka pokazah u izdajice svi se zbiše, kad Ženu mu pronađoh zlih taština još i više. I da prašinom je pospu ispod kože gordo biće gmiže; podno snijega i pahulja uvijek se planina diže. Iza snažnog tuga se a ne slabost skriva; ispod nepoznatog čedna se ljepota razotkriva. I tad… rasparali moje rime, rastopili moje boje i povezaše mi spomenarom oči da ne gledam u sreću što je sami neće smoći.
Sad sam opet na nišanu, u slijepoj točki okulara. Da uskrsnem spazili me ne bi, zapažati ih uvježbali nisu - pronalascima se u muzeju dive. Samo oni što su na zdrave oči zaboravili, daljinu zagledali, katrene tuđih neba iz pera su svog opisali. Čuđenjem druge zadužili i pred raspelo Istine kleknuli. Al' sad nagosti su moje gladni a bez poveza kao i s njim – u treptaj oka sav prolazan život stane.
Pričaju. Ne govore. Djecu prve riječi u kafiću nauče, za utjehu rječnik im nezgrapan i škrt, jezikom oko srca poput lisice po ježu plaze, aforizme u redenike rukava nagurali, bombastičnim se frazama opskrbili a pod bombama s obiju strana ni Bog ih dragi više dobro ne čuje. U svim se zvanjima oprobali dok se nisu skrasili. Ne znaju što misle dok ne shvate što su rekli. Cijela tirada u par redaka se usukala, upakirana između prva dva.
Sad im moje ime na usnama drevnu čežnju draži. Odazovem li se ne bi znali kome se obratih, glasovi im u jedan stopljeni – ljubavlju se kao zamkom služe. A zadrhtaše ispod kapuljače i čađave maske, uplašiše se svoje budalaste gatke onog dana kad crn čovjek smjerno reče: imao sam san. U svoj narod posadi zametak slobode i predade im zavjet da se riječi ljudskih više nikada ne boje. Al' sad sve da uši poklopim - na usnama im trpka jadikovka, u očima tečna tužbalica - i papigama uz njih već je dosadno.
Nije ovo moje vrijeme. Nakon svega, to žena u meni blagost traži jer samo žena zna ludost oprostiti. Iz novih naraštaja budući lovci u legendu me presvlače, svatko hoće da me baš on pronađe. Zašto ja? I o vjetru svi pričaju a nitko ga još ugledao nije i ne zna se gdje je njegov dom. Samo djeca moje djece po svijetu rasuta kistom o oblake zapinju, nadu moju pronose, sjetne svoje dane podnose, dušu duši prinose. Kad bih još jednom mogla njih radi bih zapjevala. Pjesmu mojih dobrih leutida, glasom mojih dragih ponoćnjaka pred počinak kad me dozivaju:
'Atlantido, pogledaj u me
pjevam ti pjesmu našu
počuj, srce mi progovara
dok u noći novi dan se rađa…'
by Rodrigo
Nema komentara:
Objavi komentar