Instant kultura džepnih sažetaka

I da hoćeš ne možeš pobjeći svojim korijenima, bilo da je to mjesto gdje si odrastao, glazba koju slušaš, birtije u kojima piješ, cure koje voliš i sve što se usput dogodi. U životu nastojiš biti što bolji. Možeš biti prema ljudima onakav kakvi bi htio da oni budu prema tebi, iskazivati poštovanje i očekivati ga zauzvrat. Većina to nauči dok odrasta, tako da nije bitno govore li sami sa sobom ili idu u noćne patrole, da li ih otimaju svemirci ili vjeruju u čudesna začeća, sve dok se ne prave važni i ne misle da su jedini koji su bitni. To je ono što snobovi i političari nikada ne nauče i zato su toliko arogantni da se i međusobno ne mogu trpjeti. Ne znaju se ponašati. Nemaju poniznosti. Kad bi svi shvaćali što onaj drugi misli, osjećali što on osjeća, život bi bio lak. To je istina bitnija od države i njenih beskonačnih zakona i propisa koje bogataši donose za bogataše.

I to sa odrastanjem! U čemu je tu poanta ako čovijek ni nakon toga ne može biti uvjeren u svoje stavove? Čemu trpjeti bolno prerastanje djetinjastih stvari i privikavati se na oslanjanje na vlastite snage i naporan rad za mala zadovoljstva koja su sve rjeđa ili ih više uopće nema, ako se na kraju pokaže da si i dalje jednako zbunjen i zaveden kao u doba kada te majka uvjeravala u to da ona zna najbolje? Djecu na prijevaru natjeraju da odrastu. Najviše bole izgubljena uvjerenja.

Ljudski mozak je u procesu atrofije, neizbježno se gušeći u nedostatku kisika misli koji mu oduzimaju uređaji koji misle za nas. Sumnja je osnova slobodne misli, dvojbenost je osnovni uvjet slobode. Strah, užas, jeza pred nepoznatim sve su to darovi čija je svrha da nas podsjećaju na to da nismo samo strojevi načinjeni od krvi i mesa, već plamičci na vjetru koji moraju prenjeti iskru dok ih vjetar potpuno ne ugasi. No danas sve fino balansirenje dvojbe i pitanja koja su nam u nasljeđe ostavili najveći mentalni arhitekti bivaju pregažene i zaravnane, a zamjenjuje ih instant - kultura džepnih sažetaka.

Stvarno, što je ono iza kraja?