E moj soldate

Kroz gusti snjeg komadant je promatrao bitku ispred tvrđave. Njegovi vojnici hrabro su se borili, nadmudrivali deseterostruko jačeg neprijatelja. I ginuli, ginuli, ginuli..., ali to je, u svakom slučaju, dio njihovog poziva, zar ne?
Kada malo bolje promisli, padom tvrđave, međutim, i njegov život bio bi u opasnosti. A to je nedopustivo. Zato je trebalo brzo donjeti pravu odluku. Komadant nije gubio vrijeme. Naredio je napuštanje tvrđave i zauzimanje boljih položaja. Ali polako. Da neprijatelj ne pomisli da bježe.
Vojnici su se u tišini spuštali niz padinu prema rijeci dok im je zimski vjetar ledio brkove. Ulazili su u vodu i lagano, veoma lagano se kretali prema suprotnoj obali. Da neprijatelj ne pomisli kako bježe.
Prije nego što je prvi vojnik stigao do druge obale, rijeka se zaledila. Nad ledom su virile začuđene ljudske glave.
Neprijatelj je oprezno ulazio u nebranjenu tvrđavu. Očekivao je zasjedu, pribojavao se klopke, strepio od iznenadnog napada. Bez razloga. Žene, djeca i starci ostavljeni u tvrđavi bojali su se razularenih neprijateljskih vojnika. S razlogom.
Cjeloga dana, čitave noći i još dugo nakon toga kuljala je preko zidina vriska obešćašćenih djevojaka, kuknjava ucviljenih majki, hropac preklanih staraca. A kad ih silovanje, pljačka i ubijanje umoriše, neprijateljski vojnici posjedaše po zidinama tvrđave. Bjele figure rasute po rijeci, silno su ih zabavljale.
Komadant, zaleđen na sredini rijeke, nije gubio prisustvo duha. Bio je potpuno hladan. Mirno je pratio razvoj situacije, analizirao, planirao. Znao je da će neprijatelju prisjesti ovaj smijeh. Za samo par mjeseci stići će proljeće, sunce će otopiti led kojim su okovani oni će moći krenuti u akciju. Prvo će, naravno, nastaviti prelaziti rijeku u potrazi za boljim položajem. Ali polako, jako polako. Da neprijatelj ne pomisli da bježe.

Sarajevski aerodrom

Ptica je doviknula ribi: "Hajde da poletimo..." i poletjela, a riba je odgovorila: "Zašto ne..." i zaplivala...

ANTIZOMBIE: Dnevnik Preživjelog

Sjećate li se Facebooka?

Ja kao da je bilo jučer. Kao da smo još jučer sjedili za kompjuterima i gubili vrijeme postavljajući linkove sa Youtube-a, subotom izlazili u kafane i nalijevali se alkoholom dok nas gazde ne bi istjerale. Dobro se sjećam hamburgera kod Trovača, prehlade koju smo navlačili dok smo čekali prvu trolu da krenemo kući. Danas, nema ni kafana, ni trolejbusa, ni Facebooka. NEMA JEBENO NIČEGA. Samo prokleti rat, ali više se ne dijelimo po imenima, više nismo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, više ne koljemo jedni druge zbog Boga jer smo svjesni da nas je Bog davno napustio kad je poslao horde iz pakla da nas pregrizu napola.
Bosna je opet u ratu. Ovaj put ne samo Bosna, već i cijeli svijet, sva ujedinjena, demokratska Evropa, svi očevi Daytonskog sporazuma. Svi smo otišli u krasni kurac i to vlastitim zaslugama.
U ovim trenucima kad nema struje, nema vode, nema hrane, kad je svaki dan kao posljednji, sve što ja imam je ova pisaća mašina i brdo papira. Zato ću i ostaviti neki trag iako sam izgubio nadu da će ovo iko ikada moći pročitati. Ali pisat ću, pisat ću jer me to samo spašava od ovog ludila u kojem se nalazim.
Pisat ću.

Nastavak na: ANTIZOMBIE Dnevnik preživjelog

Učitava se...

Samo jedna reklama

Uvijek iste face guraju se u ekran, moralizatori u sivim odjelima drve obećanjima, drogi, zločinu, korupciji ili već o nekom kurcu. Samopostavljeni čuvari morala vrebaju iz električnih krugova, muškarci i žene iz čipova s hrpom stavova i bez ikakvog znanja, toliko verzija jedno te iste pjesme, a način na koji promatramo vrijeme je varka, ono ide u krug. Sve je uvijek prisutno, ulazi i izlazi iz fokusa, osnove se nikada ne mjenjaju, Čovjek koji ispunjava ekran ima veliku kuhanu glavu koja pozlati dok je gledam. Na vjestima daju jarke eksplozije i figure u sivim odjelima, pa onda kupite, kupite, samo jedna reklama. Slika treperi dok lice čovjeka na televiziji preuzima vlast, intervjuira goste, lobiste i profesionalne tvorce javnog mijenja koji bljuju uvijek iste frazetine. Poznati ritam njihovih glasova točno mi je tu u glavi, znam sve to napamet. Prelaze na propadanje gradova i bezumno nasilje, postojano cendranje, samohrani roditelji, samohrani roditelji u pozadini, takozvani nemoral samohranih majki koje odgajaju djecu kako znaju i umiju, a ova bagra tjera ljude da donose odluke, pobacuju djecu koju bi htjeli zadržati, stavljaju ih u sirotišta, daje im krasne i niske povlastice, isti stari mentalitet reda i zakona koji stalno nabija u pozadini, isti šminkerski licimjeri koji se nikada ne umore, samo deru dalje, iz godine u godinu, mutiraju u novu skupinu, ista lica, druga odjeća, rozete, to nam cjelo vrijeme nude. Gledaj naslove, poslušaj govore. Mene se ne tiču val kriminala koji je zapljusnuo ćelije, bezumni huligani, dečki koji harače po ulicama, dečki koji pljačkaju trgovine, žicari i milosrdnici, džepari, makroi, dileri, pristojna većina poštenih građana. To je civilizacija...., valjda!? Vladavina prava, društveni poredak, najbolja policiska služba na svijetu, najbolji pravni sustav, zdravstvo, obrazovanje, vojska, demokracija, najbolje sve! Pa onda, samo jedna reklama: kupite, kupite... Najbolji zvukovi, pabovi, cure, nogometni huligani, droga, pogotovo droga, razmijera epidemije. Poziv na vješanje, bičevanje, smrtna kazna za pedofile, teroriste, mladi prestupnici podjebavaju, život u buksi je previše lagan, daleko pretežak za naše političare. Nije kao u stara vremena, dobra stara vremena. Eko ratnici i anarhisti prijete samoj srži društva. Rave partyi, ecstasy, monotoni ritmovi, razglasi...Svi se drogiraju. Podjebavaju. Ulični prosvjednici i neonacisti, i ova dosadna muha što mi zuji oko glave dok ovo pišem. Previše sexa, previše foliranata, previše droge, premladi, prestari, neudane majke, neželjene bebe, socijalizam je pokušao i nije uspio. Današnja mladež; nikad im nije bilo tako dobro, nikad im nije bilo tako loše, i tako to ide,ide, ide li ide.......do 21.12. 2012-e, ili je i to samo još jedna reklama?

T.B.