Kroz gusti snjeg komadant je promatrao bitku ispred tvrđave. Njegovi vojnici hrabro su se borili, nadmudrivali deseterostruko jačeg neprijatelja. I ginuli, ginuli, ginuli..., ali to je, u svakom slučaju, dio njihovog poziva, zar ne?
Kada malo bolje promisli, padom tvrđave, međutim, i njegov život bio bi u opasnosti. A to je nedopustivo. Zato je trebalo brzo donjeti pravu odluku. Komadant nije gubio vrijeme. Naredio je napuštanje tvrđave i zauzimanje boljih položaja. Ali polako. Da neprijatelj ne pomisli da bježe.
Vojnici su se u tišini spuštali niz padinu prema rijeci dok im je zimski vjetar ledio brkove. Ulazili su u vodu i lagano, veoma lagano se kretali prema suprotnoj obali. Da neprijatelj ne pomisli kako bježe.
Prije nego što je prvi vojnik stigao do druge obale, rijeka se zaledila. Nad ledom su virile začuđene ljudske glave.
Neprijatelj je oprezno ulazio u nebranjenu tvrđavu. Očekivao je zasjedu, pribojavao se klopke, strepio od iznenadnog napada. Bez razloga. Žene, djeca i starci ostavljeni u tvrđavi bojali su se razularenih neprijateljskih vojnika. S razlogom.
Cjeloga dana, čitave noći i još dugo nakon toga kuljala je preko zidina vriska obešćašćenih djevojaka, kuknjava ucviljenih majki, hropac preklanih staraca. A kad ih silovanje, pljačka i ubijanje umoriše, neprijateljski vojnici posjedaše po zidinama tvrđave. Bjele figure rasute po rijeci, silno su ih zabavljale.
Komadant, zaleđen na sredini rijeke, nije gubio prisustvo duha. Bio je potpuno hladan. Mirno je pratio razvoj situacije, analizirao, planirao. Znao je da će neprijatelju prisjesti ovaj smijeh. Za samo par mjeseci stići će proljeće, sunce će otopiti led kojim su okovani oni će moći krenuti u akciju. Prvo će, naravno, nastaviti prelaziti rijeku u potrazi za boljim položajem. Ali polako, jako polako. Da neprijatelj ne pomisli da bježe.
Kada malo bolje promisli, padom tvrđave, međutim, i njegov život bio bi u opasnosti. A to je nedopustivo. Zato je trebalo brzo donjeti pravu odluku. Komadant nije gubio vrijeme. Naredio je napuštanje tvrđave i zauzimanje boljih položaja. Ali polako. Da neprijatelj ne pomisli da bježe.
Vojnici su se u tišini spuštali niz padinu prema rijeci dok im je zimski vjetar ledio brkove. Ulazili su u vodu i lagano, veoma lagano se kretali prema suprotnoj obali. Da neprijatelj ne pomisli kako bježe.
Prije nego što je prvi vojnik stigao do druge obale, rijeka se zaledila. Nad ledom su virile začuđene ljudske glave.
Neprijatelj je oprezno ulazio u nebranjenu tvrđavu. Očekivao je zasjedu, pribojavao se klopke, strepio od iznenadnog napada. Bez razloga. Žene, djeca i starci ostavljeni u tvrđavi bojali su se razularenih neprijateljskih vojnika. S razlogom.
Cjeloga dana, čitave noći i još dugo nakon toga kuljala je preko zidina vriska obešćašćenih djevojaka, kuknjava ucviljenih majki, hropac preklanih staraca. A kad ih silovanje, pljačka i ubijanje umoriše, neprijateljski vojnici posjedaše po zidinama tvrđave. Bjele figure rasute po rijeci, silno su ih zabavljale.
Komadant, zaleđen na sredini rijeke, nije gubio prisustvo duha. Bio je potpuno hladan. Mirno je pratio razvoj situacije, analizirao, planirao. Znao je da će neprijatelju prisjesti ovaj smijeh. Za samo par mjeseci stići će proljeće, sunce će otopiti led kojim su okovani oni će moći krenuti u akciju. Prvo će, naravno, nastaviti prelaziti rijeku u potrazi za boljim položajem. Ali polako, jako polako. Da neprijatelj ne pomisli da bježe.
Nema komentara:
Objavi komentar