Ja kao da je bilo jučer. Kao da smo još jučer sjedili za kompjuterima i gubili vrijeme postavljajući linkove sa Youtube-a, subotom izlazili u kafane i nalijevali se alkoholom dok nas gazde ne bi istjerale. Dobro se sjećam hamburgera kod Trovača, prehlade koju smo navlačili dok smo čekali prvu trolu da krenemo kući. Danas, nema ni kafana, ni trolejbusa, ni Facebooka. NEMA JEBENO NIČEGA. Samo prokleti rat, ali više se ne dijelimo po imenima, više nismo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, više ne koljemo jedni druge zbog Boga jer smo svjesni da nas je Bog davno napustio kad je poslao horde iz pakla da nas pregrizu napola.
Bosna je opet u ratu. Ovaj put ne samo Bosna, već i cijeli svijet, sva ujedinjena, demokratska Evropa, svi očevi Daytonskog sporazuma. Svi smo otišli u krasni kurac i to vlastitim zaslugama.
U ovim trenucima kad nema struje, nema vode, nema hrane, kad je svaki dan kao posljednji, sve što ja imam je ova pisaća mašina i brdo papira. Zato ću i ostaviti neki trag iako sam izgubio nadu da će ovo iko ikada moći pročitati. Ali pisat ću, pisat ću jer me to samo spašava od ovog ludila u kojem se nalazim.
Pisat ću.
Učitava se...
Nema komentara:
Objavi komentar