nedjelja, 25. studenoga 2012.

Objasnik životnih pojmova

ALKOHOL
Opće prihvaćena teška droga, uglavnom, u tekućem obliku vrlo razornog djelovanja na ljudski organizam, pogotovo mozak, sa teškim posljedicama na društvo, pogotovo u užem obliku, tj. porodicu. 
 Ako se dugo i redovno unosi u velikim količinama, alkohol može osobe slabijeg karaktera dovesti do alkoholizma, stanja ovisnosti čije psljedice su, uglavnom, nepopravljive. Ovdje se već radi o jednom bolesnom stanju koje vodi propadanju jedinke u lošem društvu, na primjer: ljudskom. 
Da bi se to izbjeglo, društvo treba birati veoma pažljivo. Najbolje je piti isključivo sa izlječenim alkoholičarima.
Ipak, opasnost od alkohola često je prenaglašena. Smrtnost alkoholičara je stopostotna. To je nesumnjivo. Međutim, stopostotna  je i smrtnost trezvenjaka, što dopušta hipotezu da bi razloge za tu zanimljivu pojavu trebalo, možda, potražiti u nečem drugom.

BJEGUNAC
Lik sklon bježanju. Ova sklonost kod bjegunaca nije posljedica paranoje. Njih zbilja proganjaju i to zato što su pobjegli, a to je zabranjeno.

BOLEST
Poremećena kemija jedinki uzrokovana mikroorganizmima koja pobija sveprihvaćenu tezu da je veći jači. Međutim, čovjek je u silnoj želji za besmrtnosti razvio nauku nazvanu Medicina koja neprekidno pronalazi nove bolesti. Medicina bi ipak mogla da pripazi kuda napreduje.

C...
Najkraći negativan odgovor.

CILJ
Preduslov za promašaje, pogreške, lutanja. Nepogrešivost se najlakše postiže tako što se prije svega dobije suglasnost, ili stekne pravo, da se cilj precizira tek poslje stizanja.

ČITATELJ
Već kraća analiza pojma "čitatelj" dopušta tezu da literarna vrijednost knjige nije od značaja, jer ona zanima samo uski krug ljudi (tzv. "čitatelje"). Taj krug je sve uži, i bilo bi nehumano zahtjevati da se proširi; rađaju se isključivo nepismeni, a ne bi bilo ljudski željeti da natalitet bude manji od mortaliteta, tim prije što bi i to, poslje izvjesnog vremena, moralo ukinuti čitatelje.
Čitatelja po definiciji nema svrhe nagovarati da čita; da to ne čini, ne bi ni bio čitatelj, ali ovo bitno saznanje teško prodire. Iz nejasnih razloga, kada se knjiga reklamira, spominje se ime autora, pa čak i sadržaj knjige, premda ti podaci mogu zanimati isključivo čitatelja, dakle, osobu koja je već to, osobu oko koje je besmisleno gubiti vrijeme. Knjigu, kao i sve drugo, treba vješto ponuditi onima koji to neće. 

ŠUTNJA
Relativno bezopasno stanje ako se vrši često i dugo. Skraćivanje vremena posvećenog ovoj delatnosti opasno je za ličnost u centru pažnje.
Npr. "minut šutnje".

DURBIN
Naprava koja imaocu omogućava da vidi puno više stvari do kojih mu nije stalo. 

ĐIBAR
 ili poznatije pod nazivom SMEĆE. Mnogi ga bacaju gdje god stignu, umjesto na deponije, pa da se zna gde se ono nalazi. Neki bacaju čak i milijarde ("Milijarde na smetlištu", i slični napisi) što je čisto rasipanje, čak i ako se ne spominje zagađivanje.
Ima gledišta da đibar treba bacati samo na deponije, pa da se smeće prerađuje i koristi, umjesto da se uvozi iz inozemstva iako ga ima i više nego što je potrebno. Dalekovidi, međutim, pitaju što bi se dogodilo da je svo smeće, iz stoljeća u stoljeće, prerađivano u nešto drugo? Po njima, čak ni ostaci ne bi ostali da se tako radilo. Što bi bilo od Arheologije da su prijašnja Čovječanstva uništavala svoje smeće, prije toga brižljivo prikupljene na lako pristupačnim mjestima? Sa stanovišta daleke budućnosti i najbjedniji otpadak trag je određene civilizacije, jednak tragovima pećinskog čoveka koje se danas brižljivo sakupljaju do posljednjeg otpatka, i izlažu se u mramorom obloženim muzejima. Status đibra je, dakle, privremen. Koja tisuća godina i ono postaje prava dragocjenost. A jasno je da ostaje samo ono smeće koje bacaju nedisciplinirani, izvan za to određenih mjesta, pa ne može biti uništeno ili prerađeno. Ukratko, malo je slučajeva planiranih arheoloških slojeva. Oni moraju biti spontani, a da se to postigne - smeće treba bacati gdje god se ukaže prilika.

EMOCIJA 
Smetnja koju treba zaobići ako je neophodno razmišljanje. Primjera radi riječi "Puki siromah" sadrže prevelik emocionalni naboj, što smeta. Kada se siromašni pravilno nazovu "Vlasnici bez igdje ičega" moguće je i njih svrstati u kategoriju "Vlasnici" čime je problem ne samo pravilno postavljen nego, već samim tim, i rješen. 


Nastavlja se.....


 




utorak, 20. studenoga 2012.

Za let si dušo stvorena

Probudio sam se u Prološcu Donjem. Umotan u plahtu zapišanog kreveta. Koji kurac radim ovdje, pomislih dok sam nogom šutirao bocu rakije na podu. Nešto se bućkalo na dnu pa sam potegnuo. Prava dalmatinska govnara.
Na drugom krevetu nešto je disalo. Dohvatio sam opušak s poda i potpalio.
Kroz prozor ugledah Biokovo. More je bilo tamo negdje iza.
- Alo… navuci škure, prosikta glas ispod perine.
Pogodio sam to bocom i otišao u klozet. Gastarbajterska keramika u kombinaciji s bugarskim sanitarijama. Tiskam. Ne ide. Pljusnuo sam se vodom i ugledao odvratnu ruinu u odrazu. Možda je to ipak bio netko drugi?
Hodam kroz žutozeleni hodnik. Žuto-zeleni hotel. Tri zvjezdice. Za dodatnu zvjezdicu stavite toalet papir koji fino prianja na dupe. Stavite LCD televizor s integriranim digitalnim adapterom, stavite džepnu Bibliju u ladicu noćnog ormarića, stavite kadu umjesto tuš kabine, lustere isto stavite, malo modernije lustere, jer na kraju krajeva sve je to još samo jedno pišanje s doručkom i ponovno nestajanje u nekom novom pravcu.
Na recepciji me dočekalo mesingano raspelo iznad hrvatskog grba. Nikoga nije bilo. Na trenutak mi se učinilo kao da sam jedini gost u hotelu.
- 'Oćete hemedeks ili na oko?, začuh neki zajebani off.
Osvrnuo sam se i spazio divovski mozaik guslara na tronošcu. Nisam bio siguran od čega je sastavljen mozaik, kao da su to bili glatki kamenčići raznih dimenzija i boja. Guslar je gledao ravno kroz mene, bolesnim pastelnim očima. Osjetio sam nelagodu pa sam onako smušen izjurio iz hotela.
Ispred sebe ugledah krivu stranu Biokova. Total kamenog jutra. Na prozoru moje sobe, barem sam u tom trenutku mislio da je to moja soba, nečija silueta šmugnu iza zavjese.
Krenusmo uz škripu guma.
- Opet sam jeo prženu šunku s jajima. Što mogu kad volim jesti prženu šunku s jajima.
Pogledao sam vozača. Pričao je o hrani samozadovoljno uvijajući hrptom dok mu je volan zapinjao za drob. Prošli smo tablu Glavina Donja i netko se u kombiju zahihotao. Zašto sam mislio da smo u Prološcu? Jesmo li možda sinoć bili tamo? Mozak mi je kao djetlić kuckao po lubanji, kao da želi iskočiti van. Nakon uspona zavojitom cestom jedan sitni mlaz bljuvotine mi se vratio u usta. Uspio sam ga diskretno progutati i pretvarati se da je sve u najboljem redu.
Na setu je sve već bilo spremno. Tamo je bila i ona, poznata pjevačica sa svojom svitom. Nabadala je po kamenjaru u visokim štiklama dok su je pratile dvije omanje prikaze. Vizažist i kostimograf. Kakav cirkus. Menadžer prati svaki njen pokret i čim joj se primakne netko od ekipe, odmah je zaštitnički odvlači u stranu.
Postavljena je i rasvjeta. Da božici estrade podari auru bezgrešnosti. Božica je poželjela popiti kavu bez kofeina. Nastade šušur. Catering nema kavu bez kofeina. Kako nema kave bez kofeina? Kostimograf i vizažist nijemo rašire usta i šokirano pogledaju jedan u drugoga.
Strašno je nemati kavu bez kofeina. Cijela ekipa će pričekati dok se iz grada dobavi kava bez kofeina. Božica ne traži puno. Samo kavu bez kofeina. Kava bez kofeina je manje od ničega. Čisto ništavilo.
Vidio sam rastočene Pelinkovce u blizini kamere pa sam se primaknuo. Mladi snimatelj Tomica znakovitog nadimka Hutler tumačio je okupljenima.
- Svaki od nas su ovom trenutku mašta da joj zabije kitu u zube. Još se kara sa Srbinom. U kombiju ima ljepljive trake. Imamo i ovu skupu kameru. Mogli bi snimiti pornić pa neka ga pokazuje svojim jebačima u Srbiji.
Strusio sam dva, tri pelina i odmah progledao. Sunce je obasjalo Imotsku krajinu. Izmaglica je već lagano nestala, a s njom kao da se podigla i mrena s mog mozga. Prisjetio sam se spomenika Tinu čiju sam broncu sinoć grlio na glavnom imotskom trgu. Zatim se tu našla scena pada niz kamene stube s buđenjem u sluzavoj lokvi. Sljedeća scena se odigrava za šankom na kojem nazdravljam novim licima. Vožnja u automobilu s nepoznatim ljudima… Proložac?
Prenuo sam se. Redatelj i snimatelj su mudrovali oko kadra. Prvo je snimatelj namjestio kadar i kimnuo glavom. Onda je došao režiser i počeo čačkati po kameri. Nakon nekog vremena slavodobitno se odmaknuo od stativa. Snimatelj je zatim pogledao u kameru i mrzovoljno zatresao glavom. Za to vrijeme pjevačica je uvježbavala plesni korak. Patuljasti vizažist je poskakivao oko nje i spužvicom joj utrljavao puder u čelo. Kostimograf je popravljao nabore na odjeći, točno na onom dijelu u koji je željela penetrirati cijela snimateljska ekipa.
- Ja želim da se ona smije na kraju spota, reče mi menadžer.
- Odjebi, uzvratih.
Nema više izmjena. Naručitelj je odobrio scenarij. A ona. Ona je ovdje da radi ono što joj se kaže. Odjurio je pjevačici poput školske tužibabe. Ekipa je uživala u sceni koja je uslijedila.
- To je tvoj posao. Nije me briga, to je tvoj posao!
Nisam više mogao gledati to ponižavanje. Otišao sam do kola s pićem i namještao svoj kadar. Bili smo na litici Modrog jezera. Na rubu provalije. Iznad čuda prirode od kojeg mi se sad bljuvalo. Pomislih kako bi bilo lijepo gurnuti tu kuju niz liticu. Završni kadar koji daje potpuno novo značenje cijeloj toj priči
.


Dubravko Veber

utorak, 13. studenoga 2012.