Na drugom krevetu nešto je disalo. Dohvatio sam opušak s poda i potpalio.
Kroz prozor ugledah Biokovo. More je bilo tamo negdje iza.
- Alo… navuci škure, prosikta glas ispod perine.
Pogodio sam to bocom i otišao u klozet. Gastarbajterska keramika u kombinaciji s bugarskim sanitarijama. Tiskam. Ne ide. Pljusnuo sam se vodom i ugledao odvratnu ruinu u odrazu. Možda je to ipak bio netko drugi?
Hodam kroz žutozeleni hodnik. Žuto-zeleni hotel. Tri zvjezdice. Za dodatnu zvjezdicu stavite toalet papir koji fino prianja na dupe. Stavite LCD televizor s integriranim digitalnim adapterom, stavite džepnu Bibliju u ladicu noćnog ormarića, stavite kadu umjesto tuš kabine, lustere isto stavite, malo modernije lustere, jer na kraju krajeva sve je to još samo jedno pišanje s doručkom i ponovno nestajanje u nekom novom pravcu.
Na recepciji me dočekalo mesingano raspelo iznad hrvatskog grba. Nikoga nije bilo. Na trenutak mi se učinilo kao da sam jedini gost u hotelu.
- 'Oćete hemedeks ili na oko?, začuh neki zajebani off.
Osvrnuo sam se i spazio divovski mozaik guslara na tronošcu. Nisam bio siguran od čega je sastavljen mozaik, kao da su to bili glatki kamenčići raznih dimenzija i boja. Guslar je gledao ravno kroz mene, bolesnim pastelnim očima. Osjetio sam nelagodu pa sam onako smušen izjurio iz hotela.
Ispred sebe ugledah krivu stranu Biokova. Total kamenog jutra. Na prozoru moje sobe, barem sam u tom trenutku mislio da je to moja soba, nečija silueta šmugnu iza zavjese.
Krenusmo uz škripu guma.
- Opet sam jeo prženu šunku s jajima. Što mogu kad volim jesti prženu šunku s jajima.
Pogledao sam vozača. Pričao je o hrani samozadovoljno uvijajući hrptom dok mu je volan zapinjao za drob. Prošli smo tablu Glavina Donja i netko se u kombiju zahihotao. Zašto sam mislio da smo u Prološcu? Jesmo li možda sinoć bili tamo? Mozak mi je kao djetlić kuckao po lubanji, kao da želi iskočiti van. Nakon uspona zavojitom cestom jedan sitni mlaz bljuvotine mi se vratio u usta. Uspio sam ga diskretno progutati i pretvarati se da je sve u najboljem redu.
Na setu je sve već bilo spremno. Tamo je bila i ona, poznata pjevačica sa svojom svitom. Nabadala je po kamenjaru u visokim štiklama dok su je pratile dvije omanje prikaze. Vizažist i kostimograf. Kakav cirkus. Menadžer prati svaki njen pokret i čim joj se primakne netko od ekipe, odmah je zaštitnički odvlači u stranu.
Postavljena je i rasvjeta. Da božici estrade podari auru bezgrešnosti. Božica je poželjela popiti kavu bez kofeina. Nastade šušur. Catering nema kavu bez kofeina. Kako nema kave bez kofeina? Kostimograf i vizažist nijemo rašire usta i šokirano pogledaju jedan u drugoga.
Strašno je nemati kavu bez kofeina. Cijela ekipa će pričekati dok se iz grada dobavi kava bez kofeina. Božica ne traži puno. Samo kavu bez kofeina. Kava bez kofeina je manje od ničega. Čisto ništavilo.
Vidio sam rastočene Pelinkovce u blizini kamere pa sam se primaknuo. Mladi snimatelj Tomica znakovitog nadimka Hutler tumačio je okupljenima.
- Svaki od nas su ovom trenutku mašta da joj zabije kitu u zube. Još se kara sa Srbinom. U kombiju ima ljepljive trake. Imamo i ovu skupu kameru. Mogli bi snimiti pornić pa neka ga pokazuje svojim jebačima u Srbiji.
Strusio sam dva, tri pelina i odmah progledao. Sunce je obasjalo Imotsku krajinu. Izmaglica je već lagano nestala, a s njom kao da se podigla i mrena s mog mozga. Prisjetio sam se spomenika Tinu čiju sam broncu sinoć grlio na glavnom imotskom trgu. Zatim se tu našla scena pada niz kamene stube s buđenjem u sluzavoj lokvi. Sljedeća scena se odigrava za šankom na kojem nazdravljam novim licima. Vožnja u automobilu s nepoznatim ljudima… Proložac?
Prenuo sam se. Redatelj i snimatelj su mudrovali oko kadra. Prvo je snimatelj namjestio kadar i kimnuo glavom. Onda je došao režiser i počeo čačkati po kameri. Nakon nekog vremena slavodobitno se odmaknuo od stativa. Snimatelj je zatim pogledao u kameru i mrzovoljno zatresao glavom. Za to vrijeme pjevačica je uvježbavala plesni korak. Patuljasti vizažist je poskakivao oko nje i spužvicom joj utrljavao puder u čelo. Kostimograf je popravljao nabore na odjeći, točno na onom dijelu u koji je željela penetrirati cijela snimateljska ekipa.
- Ja želim da se ona smije na kraju spota, reče mi menadžer.
- Odjebi, uzvratih.
Nema više izmjena. Naručitelj je odobrio scenarij. A ona. Ona je ovdje da radi ono što joj se kaže. Odjurio je pjevačici poput školske tužibabe. Ekipa je uživala u sceni koja je uslijedila.
- To je tvoj posao. Nije me briga, to je tvoj posao!
Nisam više mogao gledati to ponižavanje. Otišao sam do kola s pićem i namještao svoj kadar. Bili smo na litici Modrog jezera. Na rubu provalije. Iznad čuda prirode od kojeg mi se sad bljuvalo. Pomislih kako bi bilo lijepo gurnuti tu kuju niz liticu. Završni kadar koji daje potpuno novo značenje cijeloj toj priči.
Dubravko Veber
Nema komentara:
Objavi komentar