Rekoh poslje sebi – hajde bar da si ruke dobro operem, za to ne moram da se zaključavam. Ručku od špine tog lavaboa sam, kao i uvijek, imao u džepu; to je bilo o.k., jel' tako? Pa, tko je nosi svaki dan kući i vraća? Tko pazi da nebi netko i ovu ručku od špine maznuo? Ja!...ali nema veze; ja razumijem da je u ovom današnjem ludom vremenu nema smisla očekivati nekakvu zahvalnost, ali ja ću se i dalje boriti, jer ja sam GOSPODAR LAVABOA!!...E...e dobro, malo sam otišao, volim SF, jebiga. Nije lako, to je pritisak, teret, ali izdržat ću ja. Šta mogu kada su ko hrčci, samo skupljaju što got vide, nedaju čovijeku ni osobnu higijenu da upražnjava na poslu......Vratim, dakle, ručku na mjesto, kad sve moram sam da radim, a onda pogledam – nema tekućeg sapuna. Molim vas, došo junak prije mene pa pretočio! Bar da sam znao, ne bih teglio ljevak i praznu flašu za sapun, nego se samo džaba naprežem, koda je moja kičma za iznajmljivanje. Eto,...majstor je iscjedio bočicu da ni CSI ne bi našli tragove sapuna. To je moja svakodnevnica.... I zrak iz bočice bi odnjeli da se može uzeti! Toliko sam se uzrujao da sam odmah skinuo bočicu skupa sa postoljem i spremio u torbu. Da vidim sada kako će da kradu tekući sapun kada više nema u šta da se stavi!
Ništa, idemo dalje, hodnikom do kancelarije, sjetih se da mi je doma nestalo spajalica, kad ono – imate tri puta pogađat – nema spajalica! I to razvukli. Sigurno sekretarice ispoklanjale tko zna kome, možda na bazi lične naklonjenosti ili u cilju uspomena. Svatko na poslu treba da nađe samoga sebe i da osijeti imovinu firme kao svoju.
'Ajmo doma, dosta je za danas filozofije. Još samo da ove žarulje spremim u torbu da mi se ne bi razbile i da prođemo portirnicu bez problema. Pitam se, a šta bi bilo da portir pregleda torbu, nađe stvari i oduzme ih. Bi li prijavio oduzete stvari? A opet – bolje da i ne prijavi, jer nikada se nezna, teško bi ovi gore razumijeli moju misiju, danas se otkazi djele za svaku sitnicu. Neka ne prijavi, bolje, nije vrh još spreman za veliku istinu. Tajni agent je na zadatku. No frks, no problemo. Morati ću da promijenim strategiju djelovanja. Od sada ću morati da još ranije dolazim na posao jer blagovremena akcija je jedino što nas može spasiti. Izgleda da ima nekih koji na posao stižu čak i prije mene samoga, a sve to u cilju sprovođenja određenih aktivnosti i samo se pitam, koliko im je debela koža? Uopće, ima takvih debelokožaca da bi ja sa njma po kratkom postupku, a i brže kada bi mi samo dali dozvolu da ja to sredim, jer ja to mogu. Ja sam dobar, pošten, vredan, ljep.......
