Pričam ti priču

   Ako želite da napišete posljednju od svih mogućih priča, i to hitno, dok za nju još ima čitaoca, evo nekoliko ideja:
Uzmite dvije rečenice: "Povijest se završila" i "Nije li to samo još jedan užasan početak?" i razvijte oko njih priču koja će dokazati točnost oba ta stava.
Zašto ne priča o piscu iz nekog paralelnog svijeta? On je pronašao neku vrstu vrata ka našem svijetu, prosto zapisuje ono što nam se događa, i bogati se na našoj gluposti. Podvucite da je on satiričar, i to vrlo loš, ali budući da opisuje nas on nikako ne može da propadne.
Napišite da smo uvijek činili ono što smo smatrali najboljim, ali to nije bilo to. Naslov NAJBOLJE NAMJERE mogao bi najbolje odgovarati za tu priču. Pišite o prijateljima čovječanstva i drugim kretenima koji su se u sve miješali, i izazivali zanimljive posljedice, među kojima i mnoge fatalne. Ubacite tu i "priču unutar priče", o svijetu koji je mašina, nešto kao veliki sat u kome živi mnoštvo patuljaka. Naravno, patuljci ne vide da je mašina u redu, i stalno pokušavaju da joj pomognu da radi, što je sasvim nepotrebno. Miješajući se u sve oni lagano uništavaju mašinu svijeta; ona je, kako se kaže, sigurna od budala, ali budala ima previše.
Možete ovome dodati jedan sasvim zamisliv suprotan svijet u kome svi pokušavaju da urade najgore što mogu, i tako slučajno naprave svijet humaniji od našeg, jer, naravno, ništa ne ide u skladu ni sa njihovim namjerama.
Zašto ne jedna priča tipa VADITE ME IZ OVOGA? Recimo da je to pismo nekog nižeg demona Luciferu, gdje ovaj moli da ga povuku nazad u Pakao jer je sve ovo previše za njega. Ili drugo, gdje taj demon kaže "Moj posao ovdje konačno je završen; mogu li da se vratim?" Svijet u cjelini kao slučaj demonske opsjednutosti mogao bi da donese zanimljive rezultate, ako se dobro razvije, ali čini mi se da bi to oduzelo previše vremena, a vama se žuri. Tim prije što ionako nije ostalo mnogo vremena.
Zašto ne priča o povijesti? Podvucite da su ljudi oduvijek miješali istinu sa povijesti, a povijest sa onim što se stvarno desilo, i pokušavali da od toga naprave nauku, i da nauče nešto od svega toga. Za čitaoce sklone apsurdnim besmislicama ovo bi moglo biti zanimljivo.
Napišite priču o budućem arheologu koji pokušava da na osnovu ostataka otkrije istinu o našem vremenu. Pustite ga da ispravnim logičnim razmišljanjem dođe do apsolutno apsurdnih zaključaka, i da usput kaže o nama mnogo istina kojih on ne može da bude svjestan, ali mi možemo.
Napišite pismo Budućnosti i objasnite joj zašto ne postoji, i zašto svijeta više nema: svijet je odjednom postao svjestan čitave svoje povijesti, i naprosto je umro od stida.
Napišite super-kratku priču o posljednjem čovjeku. Posljednjim dahom on krikne: U ČEMU SMO POGREŠILI... a jedan ogromni glas sa nebesa hladno odgovara: U SVEMU...
Napišite priču kao seriju simpatičnih epitafa. Na primjer, na spomeniku čestitog čovječanstva dobro bi stajalo nešto kao MOLIMO VAS DA NAM OPROSTITE, ČASNA RIJEČ NISMO NAMJERNO.    
                 
                                                      T.B.

EKSKREMENTNI PODSTICAJI

  Jesam li vam već rekao da ne vjerujem u ljude koji imaju stalan dotok inspiracije? Ako jesam, opomenite me, znam nepodnošljivo da se ponavljam … A također ne vjerujem u "rad-red-disciplinu" ljude, kao ni u ustajanje u šest ujutro zbog posla. Da, P. I. Čajkovski je znao reći: "Inspiracija ne dolazi lijenim ljudima", a moj bivši prijatelj je bio vatreni pobornik hipoteze da inspiracija dolazi iz dupeta! Hm?! Ne znam tko je u pravu, ali zasad mi neobično nadahnjujuće djeluje igranje pasijansa oli ti ga free solitaire dok slušam Jaggerove etide; u međuvremenu ću, vođen prijateljevim sugestijama, nad porculanskom šalicom pune čarobne crne tekućine, prizivati svoje muze…....;-)

                                                         T.B.

Zahtjevi naših dragih sabornika

  S obzirom na to da radimo u veoma teškim i nehumanim uslovima, da moramo da pritišćemo čak tri dugmića, a svako je različite boje, da imamo tvrde i neudobne stolice, da moramo satima da slušamo jedni druge, pa i same sebe, polazeći od činjenice da za vrijeme trajanja sjednica ne smijemo da se izuvamo, grickamo sjemenke i pijemo pivo, imajući u vidu da nas kamere neprekidno snimaju kao da smo u nekom rialiti šou ili "skrivenoj kameri", pošto posle obilnog ručka ne možemo da prilegnemo što, medicinski je dokazano, nije zdravo, prinuđeno smo da tražimo povećanje plaća za tisuću i petsto posto i povećanje svakog idućeg mjeseca u skladu sa porastom životnih troškova.
Tražimo posebnu doplatu za odvojeni život od izborne baze, autobusne i taksne markice, pravo na reprezentaciju za 11 osoba, plus rezerve, kao i pripadajući paušal, naknade za topli obrok i hladno piće, refundaciju troškova za benzin i lož ulje i dodatak za svečana odjela, koja su u našem slučaju radna.
S obzirom na naše dvadesetčetvorosatne aktivnosti, pored redovnih dnevnica, tražimo isplatu noćnica, uz povećanje od trideset posto.
Zahtijevamo da nas TV-kamere slikaju samo kada smo budni, da novinari o nama pišu samo pohvalno, makar morali i da izmišljaju, a da im se u suprotnom zabrani prolazak ulicom u kojoj radimo odgovoran posao. Tražimo da budu uništene sve fotografije na kojima čačkamo nos, rješavamo križaljke, češkamo se i razgovaramo mobilnim telefonima.
Ukoliko ovi naši zahtjevi ne budu prihvaćeni, poručujemo da narodni sabornici Hrvatskog Sabora neće obustavljati rad i stupati u štrajk. Naprotiv, do ispunjenja svih zahtjeva, radićemo još više! 

T.B.

Tumač sanjara

   Nijedno vrijeme nije ostalo bez sanjara koji su nevolje što ih podnose u sadašnjici cijenili samo toliko koliko su pripravne za svijetlu budućnost, a radosne trenutke proglašavali za čist gubitak koji će dovesti do odgode nastupa obećanih dana. U našem vremenu je ta misao postala opća i pomogla da se mnoge nepodnošljive nedaće podnesu, gotovo kao nagrada, jer je svako svoj dio sretne budućnosti vidio odvagnut prema udjelu u pripremi njena dolaska.....;-)

                                                       T.B.

Elita

Moj rukopis je bio gladan;
uzalud sam muljao žilavi jezik,
progutao ga skupa s ponosom,
trun šećera i parfema u tinti
i eto me sad, ušuškane bebe,
zurim balavo u noge manekenki
hladne kao kockice leda koktela
za koji se spremam čitavo večer.
I djevojka pored mene kaže:
"Sve je "fan" osim glupih stvari".
Ne znam na šta misli i misli
li uopće, iskrivljeni odsjaj
snova iz kućica za Barbike, ali
tu je i slavni redatelj koji je rekao
"ne" kravatama i obukao Armanija,
glumica koja se slikala za Playboy
(u stvari, trebala bi, čim nastupi
pravi marketinški trenutak)
filmski kritičar i žena mu,
veliki biznismen i svita mu,
i neko tko je odnekud svima poznat
ali otkud, e to nitko živi ne zna,
samo još jedan statist u ovom
otužnom spektaklu lovaca na
One-Koji-Su-Se-Obrukali.
Odgonetači vječnog pitanja:
"Tko je u prepunom liftu
pustio vjetar?"

T.B.

Učitava se...

Koliki smo licemjeri?

   Prevelika je obaveza biti sretan dok svijet juri nizbrdo, kad generalno sranje tek što se nije obrušilo i iznenadilo nas nekakvom krajnje pogubnom kugom ili kozmičkim zrakama iz pakla, a na nebu se već vide znaci da je krajnje vrijeme da poravnamo račune s Bogom ili barem pokušamo promijeniti neke stvari, a sve što čovjek može čuti su ona uvijek ista , opća, tiha sranja o stabiliziranju ekonomije i prikupljanju šačice dolara za ekstremiste koji bi, eto, udisali malo zdraviji zrak, spriječiti otapanje ledenjaka i ne bi se željeli otuđiti od ostatka čovječanstva približavanjem svakog sadističkog tumora koji nosi uniformu i odlučuje da će biti Bog Zemlje Banana i dobiti pravo na trgovinu kokainom u Južnom Bronxu u zamjenu za gušenje Crvene Napasti.
To je ono što se svuda događa, uskoro će stići i u vaša kina, a ako mislite da pretjerujem, ako sami niste u stanju prepoznati znake, ako niste hvatali bilješke dok se odvijala nesmiljena pretvorba Zemlje Slobodnih Ljudi u još jedan sirotinjski kvart...pa, super! Samo se opustite, otvorite hladno pivce, eventualno pogledajte posebni prilog Dnevnika o svjetskoj gladi, pustite da vam oči zasuze, osjećat će te se bolje kad dođe vrijeme za Ligu prvaka ili Survival, jer vi ste već dali svoj obol time što ste zamalo nešto osjetili.
I ne brinite, sve je u redu.
Obećajem da ovo više neću nikada spomenuti.....;-)

T.B.

Ekološka stuacija ( u par riječi)

    Nije li vrijeme da se razvije prava religija stabla koja bi se vremenom proširila po svim šumama svijeta. Njeno vjersko načelo glasilo bi ovako:
 "Stablo koje je dobro i koje vodi uredan, pošten i dostojanstven život može biti sigurno u zagrobni život. Ako je u pitanju jako dobro stablo, naposljetku će se reinkarnirati u pet tisuća rola toaletnog papira. Zamislite kakav raj za stabla, direktan kontakt sa bogom čovjekom, a bogami, i sa gnojivom.....:-)"

T.B.

Od koljevke pa do groba

  Priča bez roka trajanja. Sa njom se počelo od kada je Kromanjolac napipao nešto što se kasnije nazvalo moždanim vijugama. Priča se rasteže do jalovosti, zapravo ništa posebno se ne događa, ali se priča. Na samrti smo, a još uvijek bi da filozofiramo, nestajemo, posljednji trzaji su u nama, a naša priča se seli u neko tek rođeno tijelo i usta koja po inerciji nastavljaju tu istu priču o životu, o tom mister univerzumu. Pričamo o njemu kao da nas je zadesila noć najvećeg pijanstva, i uvijek imamo utisak da sve to prije nas nitko nikada nije ispričao. Ponekad nas sve te priče asociraju na prihvatilište najvećih besmislica, na ribe koji se koprcaju po pajolima, a mi još uvijek želimo da ih žive donesemo i predamo nekom u nasljeđe, iako su već polumrtve. Krug se nikada ne zatvara, priča o životu je mnogo toga i ništa, ali mi je volimo, kao što volimo i boju svog glasa dok pričamo o životu. Priča nema cenzure, a svi smo propovjednici na misama, pjevamo i operske arije promuklim glasom bez naglaska, ni sami ih ne razumijemo, od drugih očekujemo da nas razumije, da ih sluša i da vjeruje, da prenosi pa bilo to i od samog pakla. Ponekad lutamo sa svojim pričama kao po autoputu, prelazimo sa trake na traku, ali se ne zaustavljamo jer bi nam to došlo kao gubljenje svijesti. Životi, uzvišeni, bezvrijedni….. Važno je pričati o njima, od pećine išarane simbolima do ispuštanja krika kada nas taj isti život napušta.....


                                                                  T.B.