Od koljevke pa do groba

  Priča bez roka trajanja. Sa njom se počelo od kada je Kromanjolac napipao nešto što se kasnije nazvalo moždanim vijugama. Priča se rasteže do jalovosti, zapravo ništa posebno se ne događa, ali se priča. Na samrti smo, a još uvijek bi da filozofiramo, nestajemo, posljednji trzaji su u nama, a naša priča se seli u neko tek rođeno tijelo i usta koja po inerciji nastavljaju tu istu priču o životu, o tom mister univerzumu. Pričamo o njemu kao da nas je zadesila noć najvećeg pijanstva, i uvijek imamo utisak da sve to prije nas nitko nikada nije ispričao. Ponekad nas sve te priče asociraju na prihvatilište najvećih besmislica, na ribe koji se koprcaju po pajolima, a mi još uvijek želimo da ih žive donesemo i predamo nekom u nasljeđe, iako su već polumrtve. Krug se nikada ne zatvara, priča o životu je mnogo toga i ništa, ali mi je volimo, kao što volimo i boju svog glasa dok pričamo o životu. Priča nema cenzure, a svi smo propovjednici na misama, pjevamo i operske arije promuklim glasom bez naglaska, ni sami ih ne razumijemo, od drugih očekujemo da nas razumije, da ih sluša i da vjeruje, da prenosi pa bilo to i od samog pakla. Ponekad lutamo sa svojim pričama kao po autoputu, prelazimo sa trake na traku, ali se ne zaustavljamo jer bi nam to došlo kao gubljenje svijesti. Životi, uzvišeni, bezvrijedni….. Važno je pričati o njima, od pećine išarane simbolima do ispuštanja krika kada nas taj isti život napušta.....


                                                                  T.B.