BOGATO SIROMAŠENJE

  Bogate zemlje, znam pouzdano, imaju najviše bogataša, tvrdi Ekonomija. U pravu je, potvrđuje Zakon vjerovatnoće. To je prirodno, zaključuje Logika.
Moji dragi prijatelji, pratioci pametnih i obrazovanih ljudi, u pravu su, ako misle na normalne zemlje. A takvih baš i nema previše. Bar ne na ovoj planeti.
Njihova tvrdnja nije točna. Za to postoje suprotni dokazi u državi Marije Bljuzge. U ovoj zemlji, minijaturnoj po mnogo čemu, ima na hiljade bogataša! Mnogo više nego u većim i neusporedivo bogatijim državama.
To je jedna od milion nelogičnost u ovoj državici. Narod kolektivno siromaši. Desetljećima. Dok su bogataši sve imućniji. I mnogobrojniji. Bahatiji. Grabežljiviji. Suroviji.
Narod s mukom sastavlja kraj s krajem. Mnogi više i ne žive. Zbog sirotinjskog balasta, ostali su bez - života, jedinog imanja olitiga vlasništva. Stoga sirotinja krši ruke. Od muke.
Bogataši, pak, trljaju ruke. Od zadovoljstva. Broje novac i kuju planove: kako se još više obogatiti.
Ovdje je istovremeno započeo proces siromašenja i bogaćenja. Vlada je prvo organizirala male, ograničene ratove. Za svoje ratne profitere. Bilo je to zagrijavanje pred trku za novcem.
Potom je počela rasprodaja tvornica. Zdravih i pravih. Kasnije su na red došle i krive i bolesne. Zatim su rasprodali polja, brda i doline. Pa šume, rijeke i jezera. Htjeli su i more, ali im svijet, zbog međunarodnih propisa, to nije dozvolio.
Na kraju je ostao samo narod. Gol golcat. Za vlastodršce je to bio veliki problem. Narod nitko nije htio da kupi. Mada su ga nudili. Za bagatelnu cijenu.
Što sad? Zapitali se oni u vladi. Misli su i smislili. Još ima koristi od naroda, rečeno je na sastanku ministara.
Potpomognuti novobogatašima, odlučili su da narodu uzmu crno ispod noktiju. Za vrtove u vilama, vikendicama, dvorcima i tvrđavama. Učinjeno je to brzo. Ali ne i bezbolno. Nekima su, zbog brzine, nokte čupali.
Akcija je završena. Na vrijeme. Onda se neki dosjetljiv ministar dosjetio da iskoristi kosu narodnu. Muškarci i žene, uslijed općeg siromaštva, nisu se šišali. Godinama. Svi su imali duge kose. Odlične za četke i perike. S riječi su krenuli na djela. Započeto je najmasovnije šišanje naroda i narodnosti.
Kosa je izvezena u više zemalja. Pošteno je plaćena. Eurima. Novobogataši i njihovi prijatelji iz vlade postali su još bogatiji.
Narod je sad postao beskoristan. Totalno. Ostao je bez kose, bez crnog pod noktima. Tad su novobogataši počeli da se sele u druge države. Listom. Za njima su krenuli političari i druga vladajuća klika. U potrazi za novim narodom.

Robin Hood je uzimao od bogatih i davao siromašnima, ali je sve ostalo u granicama Engleske.  

T.B.

Ispovijed jednog drveta

  Prvo su me ubili, zatim sjekirom kresali, derali i gulili. Na suncu i vjetru sušili. Pa opet rezali, tesali, šmirglali. Onda su me bušili pa brusili. Vide u moje tijelo uvrtali. Trovali me raznim farbama, oči crtali. Kosu u glavu sadili. Osmjeh štimali, uši šiljili. Konopima vezali, u dronjke oblačili. U glavu šešir zakucavali. Od tada me više nema nego što me ima. Glupo mi ime davali, ni imenjaka nemam.
Mislio sam sve je gotovo dok mi vila nije ponovo udahnula život. Upravo se na to navikavam. I još me pitaš što će mi satara! Idem sada da od Đepeta napravim drvo, pa da vidi kako je!

Spreman je da ubije za male pare.
Zna da veliki novac kvari ljude.

T.B.

Ulična

   Večer se tiho predavala mraku. Nježno. Tog prosinca. Devedesetih. U glavnom gradu države Marije Bljuzge .
Na metalnim banderama upalile se sijalice. Njihova svjetlost obasjala je prljav asfaltni put. Kanale pune smeća. Musave trotoare. Puhao je vjetar. Onaj sa sjevera. Rezač kostiju. Prokleto hladan. Ubrzavao je korake rijetkim prolaznicima.
Zimski dan je, činilo se, bio kompletan. Samo na prvi pogled. U stvari, svakom je po nešto nedostajalo. Trotoarima i kanalima metla. Kolniku šmrk vode. Prolaznicima toplija odjeća. Vjetru više ravnog prostora. Višekatnice su mu sisale snagu.
Kompletan je, čini se, bio jedino neobični prolaznik. Onaj što je išao kolnikom. Kaput mu je bio otkopčan. Košulja raskopčana. Stomak pun. Alkohola. Pravi utopijanac. Pjevušio je i štucao u nekom šašavom ritmu. Od zadovoljstva. Ili inata?
Bila je to neka čudna idila. Blago rečeno. Između pijanice i smrknute okoline. Zakratko.
Iza zavoja, velikom brzinom, izletio je automobil. Ogroman. Crn. Tamnih stakla. Naletio je na onog šetača. Odbacio ga u kanal. I, bez zaustavljanja, nastavio vrtoglavu vožnju. Nitko se nije okrenuo. Svi su nastavili svojim putem. Ljudi. Vjetar. Mrak. Prema noći.
Ulica je sutradan osvanula u ljepšem ruhu. Očišćenih kanala i trotoara. Opranog puta. Zbog ubojstva na asfaltu. Često su ulice blistale tih devedesetih. U zemlji Marije Bljuzge.

On časno i profesionalno obavlja svoj posao, mada privatno voli ljude.

                                                      T.B.

Sam na svijetu

Moram vam otkriti jednu veliku tajnu. Star sam preko 500 godina. Živim mirno, legalno i povučeno. Ali, ne znam da umrem! Ne znam ni da objasnim svoju tajnu. Prosto - živim, ne smijem nikome ni da to kažem. Na mene nitko ne sumnja. Vidim koliko se ljudi boje smrti i traže lijek protiv nje. Ja ne smijem nigdje ni da progovorim o svom slučaju. Izgleda da sam se rodio sa nekim defektom. Nešto mi fali čim ne mogu da umrem. Znam da bi se smrtnici pobunili kad bi saznali za ovo.
Priznajem: kriv sam! Video sam u životu mnoge stvari i bio svjedok mnogih događaja. Ne smijem nigdje da govorim o tome, niti da ispravljam tolike laži. Bojim se, strpaće me u ludnicu. Često padam u depresije. Sam sam na svijetu. Tajna koju krijem ne da mi da spavam, ali moje muke su uzaludne pošto umrijeti ne mogu. Dođe mi da se napijem, da izađem na ulicu i priznam sve. Kriv sam i sudite me. Više ne mogu da izdržim. Najradije bih se ubio.
Jedino me sprečava to što mi je majka još živa.....:)

                                                    T.B.

Političko umiranje: (govor)

«Poštovani prijatelji, dame i gospodo: Velika mi je čast što ste, baš, mene odabrali za ovu nagradu. Možda će zvučati neskromno, ali, ja sam je i očekivao. Najveći rezultati, uz punu pomoć Vlade, nisu izostali.
Poznato vam je koliko je teško djelovati u ovakvim okolnostima, gdje starci traže hranu gotovo svakodnevno a penzije prelaze i najsmjelija očekivanja. U zemlji gdje se kontejneri prazne vrlo rijetko a prepuni su hrane, gdje se tjelesna toplina bližnjih tako bahato troši tokom zimskih mjeseci, a na drugoj strani se žale na nedostatak grijanja i glad. Ovdje penzioneri naduto traže zdravstvenu zaštitu i očekuju rješavanje stambenog pitanja. Oni od odijevanja prave problem! Pošto je poznato da živimo u državi staraca, svako bi mogao tražiti tako nešto. Ali odakle, pitam ja vas! Gdje bi nas dovelo, kada bi svakom dali penziju, ogrjev i komad kruha?
Zato sam prihvatio poziv Vlade. Posjetio sam vaša sela koja su zauzeta ovim nezahvalnim, bahatim bićima koja traže isplatu dugovanja od po nekoliko godina unazad, preteći blokiranjem prometnica. Na drugoj strani, traže penzije! Da li su ih zaradili? Poštovana gospodo, ne možete i ovce i novce.
Drago mi je da sam uspio da rasteretim penzione i zdravstvene fondove, što je bio glavni cilj. Na taj način sam pojačao budžet, iz kojeg više neće biti rasipanja. Kako mi je obećano, sada će ta sredstva biti utrošena na modernizaciju voznog parka.
Hvala još jednom i živjeli! Sigurno ćemo se vidjeti ponovo», reče govornik namještajući kukuljicu mršavom rukom dok je kosu oslonio o pod. Prisutni ga pozdraviše aplauzom, a on zajedno sa ostalim jahačima apokalipse napusti halu i ode u mjesečinom obasjanu noć.
Publika je gledala pogubljenje širom otvorenih očiju, jer krvnik ubija dok trepneš.

                                                  T.B.

Nova rubrika: Vi pitate - niko ne odgovara.

I ja ponekad stavljam glavu u torbu jer je kod nas takav način opuštanja najzdraviji. S obzirom da već dugo ništa ne radim uskoro bih mogao ostati bez posla, jer ne može svatko da uživa u životu, nije svatko rođen da bude lopov.
Narod poštuje svoje tradicije stalno praveći iste greške, pogotovo sada kada imamo demokraciju pa se možemo žaliti čak i opoziciji. Imamo i sudove koji nikako ne mogu da se osamostale jer presude moraju da donose u ime naroda. Vlada pomaže optuženima u pružanju obrane, a neke od njih brani lično ministar pravde, dok su svi svjedoci oslobođeni čuvanja državne tajne, mogu da kažu kako im se država zove.
Što se tiče odlivanja pameti i mladeži, ne moramo se bojati, nije sva mladost napustila zemlju, ostali su nam žestoki momci.
Blagostanje i život pun sreće i radosti koji nam dolazi ulaskom u Evropsku Uniju biti će nagrada za naše patnje. Idemo u Evropu potpuno rasterećeni; nemamo ni gaća!
Što se tiče isporuke ratnih zločinaca, neka se Hagg malo strpi, jer ne možemo sada nikako da ih isporučimo, trenutno poziraju za spomenike.
Isto tako molimo Veliki Hagg da shvati da je ratište mjesto koje je dostupno svakom građaninu. Moraju ljudi negdje da se ispucaju.
Ljudi su se godinama usavršavali i tek sada su postali savršene budale. Tu i tamo neki od pojedinaca poslanih na kaljenje završi na kremiranju, seljaci po gradovima pate od nostalgije za livadama pa svako – malo poneki uzme kalašnjikov i krene da kosi, samoubice se oslobađaju krivice, više nije kriv što je živ i najjača fora; narod poručio vladi da razminiranje terena nije problem, riješit će to građani u hodu.....;)

Ako su korijeni krize duboki, široki i visoki, ne znaci da su predimenzionirani.

                                                                 T.B.