«Poštovani prijatelji, dame i gospodo: Velika mi je čast što ste, baš, 
mene odabrali za ovu nagradu. Možda će zvučati neskromno, ali, ja sam je
 i očekivao. Najveći rezultati, uz punu pomoć Vlade, nisu izostali. 
Poznato vam je koliko je teško djelovati u ovakvim okolnostima, gdje 
starci traže hranu gotovo svakodnevno a penzije prelaze i najsmjelija 
očekivanja. U zemlji gdje se kontejneri prazne vrlo rijetko a prepuni su
 hrane, gdje se tjelesna toplina bližnjih tako bahato troši tokom 
zimskih mjeseci, a na drugoj strani se žale na nedostatak grijanja i 
glad. Ovdje penzioneri naduto traže zdravstvenu zaštitu i očekuju 
rješavanje stambenog pitanja. Oni od odijevanja prave problem! Pošto je 
poznato da živimo u državi staraca, svako bi mogao tražiti tako nešto. 
Ali odakle, pitam ja vas! Gdje bi nas dovelo, kada bi svakom dali 
penziju, ogrjev i komad kruha? 
Zato sam prihvatio poziv Vlade. Posjetio sam vaša sela koja su zauzeta 
ovim nezahvalnim, bahatim bićima koja traže isplatu dugovanja od po 
nekoliko godina unazad, preteći blokiranjem prometnica. Na drugoj 
strani, traže penzije! Da li su ih zaradili? Poštovana gospodo, ne 
možete i ovce i novce.
Drago mi je da sam uspio da rasteretim penzione i zdravstvene fondove, 
što je bio glavni cilj. Na taj način sam pojačao budžet, iz kojeg više 
neće biti rasipanja. Kako mi je obećano, sada će ta sredstva biti 
utrošena na modernizaciju voznog parka.
Hvala još jednom i živjeli! Sigurno ćemo se vidjeti ponovo», reče 
govornik namještajući kukuljicu mršavom rukom dok je kosu oslonio o pod.
 Prisutni ga pozdraviše aplauzom, a on zajedno sa ostalim jahačima 
apokalipse napusti halu i ode u mjesečinom obasjanu noć.
Publika je gledala pogubljenje širom otvorenih očiju, jer krvnik ubija dok trepneš.
                                                  T.B. 
 

 
 
Nema komentara:
Objavi komentar