Anestetik

Učitava se...

Prva točka dnevnog reda: Reforma Nove Godine

Gospodo ministri i dragi sabornici,....otvaram prvu točku dnevnog reda pod nazivom "Reforma Nove Godine". Kao što znate, naša država ima popriličan broj praznika što naš državni proračun poprilično košta, pa su neki od vas predložili da ukinemo Novu Godinu kao nepotreban izdatak, jer na kraju krajeva, čemu slaviti ulazak u novu godinu kada smo i onako obećali sve što se može obećati. Ipak prema posljednjim anketama i dalje više građanstva vjeruje Djed Mrazu nego nama, vladajućoj strukturi, pa ćemo stoga zadržati ovaj praznik.
Ipak ostaje činjenica da Nova Godina pada u vrlo nezgodno vrijeme. Uvijek kada je hladno i kada pada snjeg. Ta podudarnost nam nikako ne odgovara. Puno smo očekivali od globalnog zagrijavanja, ali to presporo napreduje. Naše cestovne službe uvijek iznenadi zima zimi pa je prohodnost kroz Ljepu Našu upitan, a znamo da su to dani okupljanja obitelji pa je i samim time povećana poteba za grijanjem  što nerijetko dovodi naš toplinski sustav do kolapsa, a imamo neiskorištene prirodne resurse za grijanje ljeti i zato predlažem da se datum održavanja Nove Godine pomaknemo u ljetne mjesece. Tako za naše službe neće biti zime.
Tu je naravno i Djed Mraz. Ja vas pitam, tko je on zapravo? Dobro, mi razumijemo njegove prijateljske namjere, ali činjenica ja da on već stoljećima leti bez dozvole. I to po cjelom svijetu. Zna li netko gdje je on izučio za pilota? Znate li da on nema nikakav uređaj za komunikaciju sa našom Kontrolom leta? Šta radi naša protu-zračna obrana, ministre obrane? Otkuda on točno dolazi i kakav je odnos njegove zemlje prema Ljepoj Našoj? Stoga, tražićemo od njega da potpiše specijalni akt u kojem potvrđuje da se zalaže za teritorijalnu cjelovitost i nezavisnost Naše Krasne.
Da se razumijemo, drage kolege sabornici, nismo mi tamo neka vukojebina u Afganistanu pa da nam iz aviona bacaju lanč-pakete pa ko ga uhvati-uhvati. Mi smo sada jedna moderna zemlja u kojoj sve donacije iz inozemstva moraju da prođu kroz državne kanale. Prema tome, Djed Mraz će od sada morati sve svoje poklone predati nama, pa ćemo mi onda distribuirati njegova dobra građanima. Tako će PDV biti naplaćen i uzeće se, naravno, minimalna provizija.
Na kraju, Djed Mrazu preporučujemo da se više ne pojavljuje u svom crvenom odjelu jer taj čin budi ružne uspomene na prijašnji režim i može se shvatiti kao provokacija, a ako baš voli crvenu boju, neka se poigra nijansama i neka negdje ukomponira šahovnicu kao znak dobre volje za buduću suradnju.
A sada da pređemo na Novu Godinu. Ona traži da ova zemlja na nju izdvoji sljedećih 365 dana. Mi smo pri stavu da je to previše. Ova zemlja ima trenutno puno važnijih stvari od Nove Godine.
Najprje PDV. Kada se od cifre 365 odbije PDV, Novoj godini ostaje nekih...brat-bratu....Kain-Avelju....nekih 312 dana. Dalje, ne zaboravimo naše sportaše. Zna li Nova Godina koliko mi vremena potrošmo na organiziranje njihovih dočeka, i koliko to košta. Bez toga nema ni pobjeda na sportskim terenima širom svijeta. Motivacija je to svakom sportašu a i najbolja promidžba Ljepe Naše u svijetu kad mi kao vladajuća struktura ne kotiramo baš visoko. I tu bi trebalo uključiti Djed Mraza, da nas promovira po svijetu pošto ga rado primaju sve države i državnici. Ne pitate li se možda ne bili mu trebalo dati naše državljanstvo, pa neka čovjek osnuje stranku i kandidira se za prijesednika. Koliko bi se radnih mijesta otvorilo u proizvodnji i zamotavanju poklona?
Također, pita li nas Nova Godina koliko dana ode na obaranje svijetskih diktatora? Znate li kada bi Gadafi, Osama Bin Laden i Kim Džong ll pali a mi nismo pričali protiv njih na našoj nacionalnoj televiziji? Nikad! Točno je - Amerikanac je opalio metak, ali mi smo mu izglancali cjev.
I naravno, Pelješki Most. Zna li itko zašto se izgradnja toliko odužila? Nema se para ali ima se naroda. Što je zajedničko svim uspješno izgrađenm građevinama na Balkanu? Pa gradio ih je narod. Radne akcije. Nema pleće, i onako je nema, ali gradi se država. Mislim, mogu i inžinjeri da se natežu sa plaćenim radnicima, ali što bi se oslanjali na plaćenike kad imamo patriote. Stoga, od Nove Godine ćemo uzeti sve od četvrtog mijeseca pa do desetog, dok je ljepo vrijeme da završimo taj mostić, i to prije roka koji u stvari još nije ni zadan, ali zato je tu šansa da bude završen prije roka, pa kada bude gotov onda ćemo odrediti rok. Koliko prije roka, ćemo odrediti kasnije, kada nađemo investitora za plaćanje penala za završavanje prije roka. To će ovisiti o njegovoj platežnoj moći. Tko je za? Jednoglasno.....hvala. Idemo dalje...
Ustvari, dragi moji sabornici, nema se tu šta puno dodavati, kada se sve zbroji i oduzme, ova Nova Godina kod nas može da dobije, u vrh glave, nekih 10 dana. Toliko si možemo dozvoliti. Da nebi bili drugačiji od drugih, neka ti dani budu neradni. U to vrijeme ćemo odmarati kao i cjeli svijet, a onda počinje naša Nova Godina, nova poskupljenja, novi porezi, nova korupcija, novi nezaposleni, novi kriminalci, novi u gay paradi....i da ne nabrajam dalje, obećajem puno noviteta. Krajnje je vrijeme da razmislite o tome kako Djed Mraza i Novu Godinu što bolje naplatiti i preoblikovati da budu u službi vlasti. Hvala!

 

Objasnik životnih pojmova

ALKOHOL
Opće prihvaćena teška droga, uglavnom, u tekućem obliku vrlo razornog djelovanja na ljudski organizam, pogotovo mozak, sa teškim posljedicama na društvo, pogotovo u užem obliku, tj. porodicu. 
 Ako se dugo i redovno unosi u velikim količinama, alkohol može osobe slabijeg karaktera dovesti do alkoholizma, stanja ovisnosti čije psljedice su, uglavnom, nepopravljive. Ovdje se već radi o jednom bolesnom stanju koje vodi propadanju jedinke u lošem društvu, na primjer: ljudskom. 
Da bi se to izbjeglo, društvo treba birati veoma pažljivo. Najbolje je piti isključivo sa izlječenim alkoholičarima.
Ipak, opasnost od alkohola često je prenaglašena. Smrtnost alkoholičara je stopostotna. To je nesumnjivo. Međutim, stopostotna  je i smrtnost trezvenjaka, što dopušta hipotezu da bi razloge za tu zanimljivu pojavu trebalo, možda, potražiti u nečem drugom.

BJEGUNAC
Lik sklon bježanju. Ova sklonost kod bjegunaca nije posljedica paranoje. Njih zbilja proganjaju i to zato što su pobjegli, a to je zabranjeno.

BOLEST
Poremećena kemija jedinki uzrokovana mikroorganizmima koja pobija sveprihvaćenu tezu da je veći jači. Međutim, čovjek je u silnoj želji za besmrtnosti razvio nauku nazvanu Medicina koja neprekidno pronalazi nove bolesti. Medicina bi ipak mogla da pripazi kuda napreduje.

C...
Najkraći negativan odgovor.

CILJ
Preduslov za promašaje, pogreške, lutanja. Nepogrešivost se najlakše postiže tako što se prije svega dobije suglasnost, ili stekne pravo, da se cilj precizira tek poslje stizanja.

ČITATELJ
Već kraća analiza pojma "čitatelj" dopušta tezu da literarna vrijednost knjige nije od značaja, jer ona zanima samo uski krug ljudi (tzv. "čitatelje"). Taj krug je sve uži, i bilo bi nehumano zahtjevati da se proširi; rađaju se isključivo nepismeni, a ne bi bilo ljudski željeti da natalitet bude manji od mortaliteta, tim prije što bi i to, poslje izvjesnog vremena, moralo ukinuti čitatelje.
Čitatelja po definiciji nema svrhe nagovarati da čita; da to ne čini, ne bi ni bio čitatelj, ali ovo bitno saznanje teško prodire. Iz nejasnih razloga, kada se knjiga reklamira, spominje se ime autora, pa čak i sadržaj knjige, premda ti podaci mogu zanimati isključivo čitatelja, dakle, osobu koja je već to, osobu oko koje je besmisleno gubiti vrijeme. Knjigu, kao i sve drugo, treba vješto ponuditi onima koji to neće. 

ŠUTNJA
Relativno bezopasno stanje ako se vrši često i dugo. Skraćivanje vremena posvećenog ovoj delatnosti opasno je za ličnost u centru pažnje.
Npr. "minut šutnje".

DURBIN
Naprava koja imaocu omogućava da vidi puno više stvari do kojih mu nije stalo. 

ĐIBAR
 ili poznatije pod nazivom SMEĆE. Mnogi ga bacaju gdje god stignu, umjesto na deponije, pa da se zna gde se ono nalazi. Neki bacaju čak i milijarde ("Milijarde na smetlištu", i slični napisi) što je čisto rasipanje, čak i ako se ne spominje zagađivanje.
Ima gledišta da đibar treba bacati samo na deponije, pa da se smeće prerađuje i koristi, umjesto da se uvozi iz inozemstva iako ga ima i više nego što je potrebno. Dalekovidi, međutim, pitaju što bi se dogodilo da je svo smeće, iz stoljeća u stoljeće, prerađivano u nešto drugo? Po njima, čak ni ostaci ne bi ostali da se tako radilo. Što bi bilo od Arheologije da su prijašnja Čovječanstva uništavala svoje smeće, prije toga brižljivo prikupljene na lako pristupačnim mjestima? Sa stanovišta daleke budućnosti i najbjedniji otpadak trag je određene civilizacije, jednak tragovima pećinskog čoveka koje se danas brižljivo sakupljaju do posljednjeg otpatka, i izlažu se u mramorom obloženim muzejima. Status đibra je, dakle, privremen. Koja tisuća godina i ono postaje prava dragocjenost. A jasno je da ostaje samo ono smeće koje bacaju nedisciplinirani, izvan za to određenih mjesta, pa ne može biti uništeno ili prerađeno. Ukratko, malo je slučajeva planiranih arheoloških slojeva. Oni moraju biti spontani, a da se to postigne - smeće treba bacati gdje god se ukaže prilika.

EMOCIJA 
Smetnja koju treba zaobići ako je neophodno razmišljanje. Primjera radi riječi "Puki siromah" sadrže prevelik emocionalni naboj, što smeta. Kada se siromašni pravilno nazovu "Vlasnici bez igdje ičega" moguće je i njih svrstati u kategoriju "Vlasnici" čime je problem ne samo pravilno postavljen nego, već samim tim, i rješen. 

Nastavlja se.....

 

Za let si dušo stvorena

Probudio sam se u Prološcu Donjem. Umotan u plahtu zapišanog kreveta. Koji kurac radim ovdje, pomislih dok sam nogom šutirao bocu rakije na podu. Nešto se bućkalo na dnu pa sam potegnuo. Prava dalmatinska govnara.
Na drugom krevetu nešto je disalo. Dohvatio sam opušak s poda i potpalio.
Kroz prozor ugledah Biokovo. More je bilo tamo negdje iza.
- Alo… navuci škure, prosikta glas ispod perine.
Pogodio sam to bocom i otišao u klozet. Gastarbajterska keramika u kombinaciji s bugarskim sanitarijama. Tiskam. Ne ide. Pljusnuo sam se vodom i ugledao odvratnu ruinu u odrazu. Možda je to ipak bio netko drugi?
Hodam kroz žutozeleni hodnik. Žuto-zeleni hotel. Tri zvjezdice. Za dodatnu zvjezdicu stavite toalet papir koji fino prianja na dupe. Stavite LCD televizor s integriranim digitalnim adapterom, stavite džepnu Bibliju u ladicu noćnog ormarića, stavite kadu umjesto tuš kabine, lustere isto stavite, malo modernije lustere, jer na kraju krajeva sve je to još samo jedno pišanje s doručkom i ponovno nestajanje u nekom novom pravcu.
Na recepciji me dočekalo mesingano raspelo iznad hrvatskog grba. Nikoga nije bilo. Na trenutak mi se učinilo kao da sam jedini gost u hotelu.
- 'Oćete hemedeks ili na oko?, začuh neki zajebani off.
Osvrnuo sam se i spazio divovski mozaik guslara na tronošcu. Nisam bio siguran od čega je sastavljen mozaik, kao da su to bili glatki kamenčići raznih dimenzija i boja. Guslar je gledao ravno kroz mene, bolesnim pastelnim očima. Osjetio sam nelagodu pa sam onako smušen izjurio iz hotela.
Ispred sebe ugledah krivu stranu Biokova. Total kamenog jutra. Na prozoru moje sobe, barem sam u tom trenutku mislio da je to moja soba, nečija silueta šmugnu iza zavjese.
Krenusmo uz škripu guma.
- Opet sam jeo prženu šunku s jajima. Što mogu kad volim jesti prženu šunku s jajima.
Pogledao sam vozača. Pričao je o hrani samozadovoljno uvijajući hrptom dok mu je volan zapinjao za drob. Prošli smo tablu Glavina Donja i netko se u kombiju zahihotao. Zašto sam mislio da smo u Prološcu? Jesmo li možda sinoć bili tamo? Mozak mi je kao djetlić kuckao po lubanji, kao da želi iskočiti van. Nakon uspona zavojitom cestom jedan sitni mlaz bljuvotine mi se vratio u usta. Uspio sam ga diskretno progutati i pretvarati se da je sve u najboljem redu.
Na setu je sve već bilo spremno. Tamo je bila i ona, poznata pjevačica sa svojom svitom. Nabadala je po kamenjaru u visokim štiklama dok su je pratile dvije omanje prikaze. Vizažist i kostimograf. Kakav cirkus. Menadžer prati svaki njen pokret i čim joj se primakne netko od ekipe, odmah je zaštitnički odvlači u stranu.
Postavljena je i rasvjeta. Da božici estrade podari auru bezgrešnosti. Božica je poželjela popiti kavu bez kofeina. Nastade šušur. Catering nema kavu bez kofeina. Kako nema kave bez kofeina? Kostimograf i vizažist nijemo rašire usta i šokirano pogledaju jedan u drugoga.
Strašno je nemati kavu bez kofeina. Cijela ekipa će pričekati dok se iz grada dobavi kava bez kofeina. Božica ne traži puno. Samo kavu bez kofeina. Kava bez kofeina je manje od ničega. Čisto ništavilo.
Vidio sam rastočene Pelinkovce u blizini kamere pa sam se primaknuo. Mladi snimatelj Tomica znakovitog nadimka Hutler tumačio je okupljenima.
- Svaki od nas su ovom trenutku mašta da joj zabije kitu u zube. Još se kara sa Srbinom. U kombiju ima ljepljive trake. Imamo i ovu skupu kameru. Mogli bi snimiti pornić pa neka ga pokazuje svojim jebačima u Srbiji.
Strusio sam dva, tri pelina i odmah progledao. Sunce je obasjalo Imotsku krajinu. Izmaglica je već lagano nestala, a s njom kao da se podigla i mrena s mog mozga. Prisjetio sam se spomenika Tinu čiju sam broncu sinoć grlio na glavnom imotskom trgu. Zatim se tu našla scena pada niz kamene stube s buđenjem u sluzavoj lokvi. Sljedeća scena se odigrava za šankom na kojem nazdravljam novim licima. Vožnja u automobilu s nepoznatim ljudima… Proložac?
Prenuo sam se. Redatelj i snimatelj su mudrovali oko kadra. Prvo je snimatelj namjestio kadar i kimnuo glavom. Onda je došao režiser i počeo čačkati po kameri. Nakon nekog vremena slavodobitno se odmaknuo od stativa. Snimatelj je zatim pogledao u kameru i mrzovoljno zatresao glavom. Za to vrijeme pjevačica je uvježbavala plesni korak. Patuljasti vizažist je poskakivao oko nje i spužvicom joj utrljavao puder u čelo. Kostimograf je popravljao nabore na odjeći, točno na onom dijelu u koji je željela penetrirati cijela snimateljska ekipa.
- Ja želim da se ona smije na kraju spota, reče mi menadžer.
- Odjebi, uzvratih.
Nema više izmjena. Naručitelj je odobrio scenarij. A ona. Ona je ovdje da radi ono što joj se kaže. Odjurio je pjevačici poput školske tužibabe. Ekipa je uživala u sceni koja je uslijedila.
- To je tvoj posao. Nije me briga, to je tvoj posao!
Nisam više mogao gledati to ponižavanje. Otišao sam do kola s pićem i namještao svoj kadar. Bili smo na litici Modrog jezera. Na rubu provalije. Iznad čuda prirode od kojeg mi se sad bljuvalo. Pomislih kako bi bilo lijepo gurnuti tu kuju niz liticu. Završni kadar koji daje potpuno novo značenje cijeloj toj priči.

Dubravko Veber

"GANGA MAN" new song of Bodules Brothers Band

The new sound "GANGA MAN"  by Bodules Brothers Band with Mille Ross solo guitar.

Support Bodules Brothers Band with one like on the sites:

http://bodulesbrothersband.plays-guitar.com/

facebook page Bodules Brothers Band
ReverbNation

E moj soldate

Kroz gusti snjeg komadant je promatrao bitku ispred tvrđave. Njegovi vojnici hrabro su se borili, nadmudrivali deseterostruko jačeg neprijatelja. I ginuli, ginuli, ginuli..., ali to je, u svakom slučaju, dio njihovog poziva, zar ne?
Kada malo bolje promisli, padom tvrđave, međutim, i njegov život bio bi u opasnosti. A to je nedopustivo. Zato je trebalo brzo donjeti pravu odluku. Komadant nije gubio vrijeme. Naredio je napuštanje tvrđave i zauzimanje boljih položaja. Ali polako. Da neprijatelj ne pomisli da bježe.
Vojnici su se u tišini spuštali niz padinu prema rijeci dok im je zimski vjetar ledio brkove. Ulazili su u vodu i lagano, veoma lagano se kretali prema suprotnoj obali. Da neprijatelj ne pomisli kako bježe.
Prije nego što je prvi vojnik stigao do druge obale, rijeka se zaledila. Nad ledom su virile začuđene ljudske glave.
Neprijatelj je oprezno ulazio u nebranjenu tvrđavu. Očekivao je zasjedu, pribojavao se klopke, strepio od iznenadnog napada. Bez razloga. Žene, djeca i starci ostavljeni u tvrđavi bojali su se razularenih neprijateljskih vojnika. S razlogom.
Cjeloga dana, čitave noći i još dugo nakon toga kuljala je preko zidina vriska obešćašćenih djevojaka, kuknjava ucviljenih majki, hropac preklanih staraca. A kad ih silovanje, pljačka i ubijanje umoriše, neprijateljski vojnici posjedaše po zidinama tvrđave. Bjele figure rasute po rijeci, silno su ih zabavljale.
Komadant, zaleđen na sredini rijeke, nije gubio prisustvo duha. Bio je potpuno hladan. Mirno je pratio razvoj situacije, analizirao, planirao. Znao je da će neprijatelju prisjesti ovaj smijeh. Za samo par mjeseci stići će proljeće, sunce će otopiti led kojim su okovani oni će moći krenuti u akciju. Prvo će, naravno, nastaviti prelaziti rijeku u potrazi za boljim položajem. Ali polako, jako polako. Da neprijatelj ne pomisli da bježe.

Sarajevski aerodrom

Ptica je doviknula ribi: "Hajde da poletimo..." i poletjela, a riba je odgovorila: "Zašto ne..." i zaplivala...

ANTIZOMBIE: Dnevnik Preživjelog

Sjećate li se Facebooka?

Ja kao da je bilo jučer. Kao da smo još jučer sjedili za kompjuterima i gubili vrijeme postavljajući linkove sa Youtube-a, subotom izlazili u kafane i nalijevali se alkoholom dok nas gazde ne bi istjerale. Dobro se sjećam hamburgera kod Trovača, prehlade koju smo navlačili dok smo čekali prvu trolu da krenemo kući. Danas, nema ni kafana, ni trolejbusa, ni Facebooka. NEMA JEBENO NIČEGA. Samo prokleti rat, ali više se ne dijelimo po imenima, više nismo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, više ne koljemo jedni druge zbog Boga jer smo svjesni da nas je Bog davno napustio kad je poslao horde iz pakla da nas pregrizu napola.
Bosna je opet u ratu. Ovaj put ne samo Bosna, već i cijeli svijet, sva ujedinjena, demokratska Evropa, svi očevi Daytonskog sporazuma. Svi smo otišli u krasni kurac i to vlastitim zaslugama.
U ovim trenucima kad nema struje, nema vode, nema hrane, kad je svaki dan kao posljednji, sve što ja imam je ova pisaća mašina i brdo papira. Zato ću i ostaviti neki trag iako sam izgubio nadu da će ovo iko ikada moći pročitati. Ali pisat ću, pisat ću jer me to samo spašava od ovog ludila u kojem se nalazim.
Pisat ću.

Nastavak na: ANTIZOMBIE Dnevnik preživjelog

Učitava se...

Samo jedna reklama

Uvijek iste face guraju se u ekran, moralizatori u sivim odjelima drve obećanjima, drogi, zločinu, korupciji ili već o nekom kurcu. Samopostavljeni čuvari morala vrebaju iz električnih krugova, muškarci i žene iz čipova s hrpom stavova i bez ikakvog znanja, toliko verzija jedno te iste pjesme, a način na koji promatramo vrijeme je varka, ono ide u krug. Sve je uvijek prisutno, ulazi i izlazi iz fokusa, osnove se nikada ne mjenjaju, Čovjek koji ispunjava ekran ima veliku kuhanu glavu koja pozlati dok je gledam. Na vjestima daju jarke eksplozije i figure u sivim odjelima, pa onda kupite, kupite, samo jedna reklama. Slika treperi dok lice čovjeka na televiziji preuzima vlast, intervjuira goste, lobiste i profesionalne tvorce javnog mijenja koji bljuju uvijek iste frazetine. Poznati ritam njihovih glasova točno mi je tu u glavi, znam sve to napamet. Prelaze na propadanje gradova i bezumno nasilje, postojano cendranje, samohrani roditelji, samohrani roditelji u pozadini, takozvani nemoral samohranih majki koje odgajaju djecu kako znaju i umiju, a ova bagra tjera ljude da donose odluke, pobacuju djecu koju bi htjeli zadržati, stavljaju ih u sirotišta, daje im krasne i niske povlastice, isti stari mentalitet reda i zakona koji stalno nabija u pozadini, isti šminkerski licimjeri koji se nikada ne umore, samo deru dalje, iz godine u godinu, mutiraju u novu skupinu, ista lica, druga odjeća, rozete, to nam cjelo vrijeme nude. Gledaj naslove, poslušaj govore. Mene se ne tiču val kriminala koji je zapljusnuo ćelije, bezumni huligani, dečki koji harače po ulicama, dečki koji pljačkaju trgovine, žicari i milosrdnici, džepari, makroi, dileri, pristojna većina poštenih građana. To je civilizacija...., valjda!? Vladavina prava, društveni poredak, najbolja policiska služba na svijetu, najbolji pravni sustav, zdravstvo, obrazovanje, vojska, demokracija, najbolje sve! Pa onda, samo jedna reklama: kupite, kupite... Najbolji zvukovi, pabovi, cure, nogometni huligani, droga, pogotovo droga, razmijera epidemije. Poziv na vješanje, bičevanje, smrtna kazna za pedofile, teroriste, mladi prestupnici podjebavaju, život u buksi je previše lagan, daleko pretežak za naše političare. Nije kao u stara vremena, dobra stara vremena. Eko ratnici i anarhisti prijete samoj srži društva. Rave partyi, ecstasy, monotoni ritmovi, razglasi...Svi se drogiraju. Podjebavaju. Ulični prosvjednici i neonacisti, i ova dosadna muha što mi zuji oko glave dok ovo pišem. Previše sexa, previše foliranata, previše droge, premladi, prestari, neudane majke, neželjene bebe, socijalizam je pokušao i nije uspio. Današnja mladež; nikad im nije bilo tako dobro, nikad im nije bilo tako loše, i tako to ide,ide, ide li ide.......do 21.12. 2012-e, ili je i to samo još jedna reklama?

T.B.

Kamena elegija

Moj se dolazak urezao na pola puta između zbilje i fantazije. Stvorile me bundžije na čardaku kad su ljubovale a sklonio Neptun da i sebe još ne zamrzi. Na moje se kapke noć uvijek lako spušta, na žeđ da me naviknu suho bi srce a ne duša mi ostala, suze moje nitko ionako vidjet neće jer… u vama su dok sam sa vama.
Kudili me ponositi sebe da bi cijenili, snivali sanjari a pernate snove žrtvovali, načitani silovali teze; ni tragači put moj ne nađoše – sazrio je kad su k meni pošli. Bučili, junačili, hukali a bura kroz mene zauvijek previše prošlo. Kao na zmiju otrovnicu kad u grmu šušne kamenjem se bacali; u srdžbi svojoj pamet propili. Kamenje prokleto im jače doli uspomena - uz moje ne srašćuje - zar još im jasno nije da ja sam od kamena?

Osluškuju. Ne čuju. Dok pričah o poštenju ruka im u tuđem džepu, od morala dijelila ih jedna prilika, na Skromni dan zlatnike su brojali, prijatelje za karijeru razmijenili a u ljubavi nesretni – što da daju dok se njima daje. Optužiše me da se šepurim, da sve u svoju slavu ciljam, da se mijenjam malo prije njih i pričam puno na jeziku što svjetskima nije odveć sličan. Zato bolje slatki jezik neka skratim, pogana mu želja.
Sad bi šapat, samo da je moj. Šapat? Da vrisnem čuli ne bi, nitko čuti učio ih nije a za slušanje dvorjanima darovi ne pristižu. Tek su oni sluha zatomljenog dohvatili priče iz davnina pa mjesečeve sonate notama tajnih riječi tkali i polagali glavu u krilo klavira. Opčinjeni legatima i kadencom skloniše veo sa sramote i na gluhoću prestadoše da se žale. Čemu stid; oni sami bjehu ta sonata. Al' sad zaludu riječi, kao perle da ih nižem - uho samo svoju vjeru ima.

Gledaju. Ne vide. Kad Čovjeka pokazah u izdajice svi se zbiše, kad Ženu mu pronađoh zlih taština još i više. I da prašinom je pospu ispod kože gordo biće gmiže; podno snijega i pahulja uvijek se planina diže. Iza snažnog tuga se a ne slabost skriva; ispod nepoznatog čedna se ljepota razotkriva. I tad… rasparali moje rime, rastopili moje boje i povezaše mi spomenarom oči da ne gledam u sreću što je sami neće smoći.
Sad sam opet na nišanu, u slijepoj točki okulara. Da uskrsnem spazili me ne bi, zapažati ih uvježbali nisu - pronalascima se u muzeju dive. Samo oni što su na zdrave oči zaboravili, daljinu zagledali, katrene tuđih neba iz pera su svog opisali. Čuđenjem druge zadužili i pred raspelo Istine kleknuli. Al' sad nagosti su moje gladni a bez poveza kao i s njim – u treptaj oka sav prolazan život stane.

Pričaju. Ne govore. Djecu prve riječi u kafiću nauče, za utjehu rječnik im nezgrapan i škrt, jezikom oko srca poput lisice po ježu plaze, aforizme u redenike rukava nagurali, bombastičnim se frazama opskrbili a pod bombama s obiju strana ni Bog ih dragi više dobro ne čuje. U svim se zvanjima oprobali dok se nisu skrasili. Ne znaju što misle dok ne shvate što su rekli. Cijela tirada u par redaka se usukala, upakirana između prva dva.
Sad im moje ime na usnama drevnu čežnju draži. Odazovem li se ne bi znali kome se obratih, glasovi im u jedan stopljeni – ljubavlju se kao zamkom služe. A zadrhtaše ispod kapuljače i čađave maske, uplašiše se svoje budalaste gatke onog dana kad crn čovjek smjerno reče: imao sam san. U svoj narod posadi zametak slobode i predade im zavjet da se riječi ljudskih više nikada ne boje. Al' sad sve da uši poklopim - na usnama im trpka jadikovka, u očima tečna tužbalica - i papigama uz njih već je dosadno.

Nije ovo moje vrijeme. Nakon svega, to žena u meni blagost traži jer samo žena zna ludost oprostiti. Iz novih naraštaja budući lovci u legendu me presvlače, svatko hoće da me baš on pronađe. Zašto ja? I o vjetru svi pričaju a nitko ga još ugledao nije i ne zna se gdje je njegov dom. Samo djeca moje djece po svijetu rasuta kistom o oblake zapinju, nadu moju pronose, sjetne svoje dane podnose, dušu duši prinose. Kad bih još jednom mogla njih radi bih zapjevala. Pjesmu mojih dobrih leutida, glasom mojih dragih ponoćnjaka pred počinak kad me dozivaju:
'Atlantido, pogledaj u me
pjevam ti pjesmu našu
počuj, srce mi progovara
dok u noći novi dan se rađa…'

by Rodrigo

Guitar freak Sergey Ignatov

U današnje vrijeme kada je informacija dostupna svemu i svakome teško je pronaći pravog umjetnika pored svakakvog šunda koji se nudi putem svemogućeg medija. Bogom dan internet i stranice kao SoundCloud i ReverbNation daju mogućnost da  pojedinci koji još uvijek rade muziku iz ljubavi i kojima je to stvarno način života predstave svoje radove i daj bože, imaju od toga za sol i papar.

TRIPOLOGIJA vam predstavlja jednog takvog freaka.
P.S. svaka podrška sa Like i Share dobro je došla...:o)


  Sergey Ignatov, Seattle, United States

Učitava se...

Materijalni Kralj

Evo kako počinje, morska glina je materijal pronadjen na dnu mora, obično na ušču velikih rijeka.Peppy the Kid je mornar na tom brodu i bio je na straži na pramcu broda, na provi, kako to kažu stari ljudi....a u jednom trenutku osluškujući eventualne gusarske zaveslaje sa sidrenog lančanika u ruci mu se našao komad blata, za kojega je kasnije ustanovio da je to zapravo morska glina...

 

            by  Predrag Kraljević

Biblijska jabukovača

Učitava se...

Angelina snima novi film u Imotskome

Učitava se...

Instant kultura džepnih sažetaka

I da hoćeš ne možeš pobjeći svojim korijenima, bilo da je to mjesto gdje si odrastao, glazba koju slušaš, birtije u kojima piješ, cure koje voliš i sve što se usput dogodi. U životu nastojiš biti što bolji. Možeš biti prema ljudima onakav kakvi bi htio da oni budu prema tebi, iskazivati poštovanje i očekivati ga zauzvrat. Većina to nauči dok odrasta, tako da nije bitno govore li sami sa sobom ili idu u noćne patrole, da li ih otimaju svemirci ili vjeruju u čudesna začeća, sve dok se ne prave važni i ne misle da su jedini koji su bitni. To je ono što snobovi i političari nikada ne nauče i zato su toliko arogantni da se i međusobno ne mogu trpjeti. Ne znaju se ponašati. Nemaju poniznosti. Kad bi svi shvaćali što onaj drugi misli, osjećali što on osjeća, život bi bio lak. To je istina bitnija od države i njenih beskonačnih zakona i propisa koje bogataši donose za bogataše.

I to sa odrastanjem! U čemu je tu poanta ako čovijek ni nakon toga ne može biti uvjeren u svoje stavove? Čemu trpjeti bolno prerastanje djetinjastih stvari i privikavati se na oslanjanje na vlastite snage i naporan rad za mala zadovoljstva koja su sve rjeđa ili ih više uopće nema, ako se na kraju pokaže da si i dalje jednako zbunjen i zaveden kao u doba kada te majka uvjeravala u to da ona zna najbolje? Djecu na prijevaru natjeraju da odrastu. Najviše bole izgubljena uvjerenja.

Ljudski mozak je u procesu atrofije, neizbježno se gušeći u nedostatku kisika misli koji mu oduzimaju uređaji koji misle za nas. Sumnja je osnova slobodne misli, dvojbenost je osnovni uvjet slobode. Strah, užas, jeza pred nepoznatim sve su to darovi čija je svrha da nas podsjećaju na to da nismo samo strojevi načinjeni od krvi i mesa, već plamičci na vjetru koji moraju prenjeti iskru dok ih vjetar potpuno ne ugasi. No danas sve fino balansirenje dvojbe i pitanja koja su nam u nasljeđe ostavili najveći mentalni arhitekti bivaju pregažene i zaravnane, a zamjenjuje ih instant - kultura džepnih sažetaka.

Stvarno, što je ono iza kraja?

Ne tako daleko vrijeme

Noć. Zujanje grada postaje prigušenije. Dobro bi bilo da se nešto dobro desi. Na dlanu ruke pet kuna. Razdvojeno po kunu. Pet slavuja. Pet slavuja kojima je zapela pjesma u grlu. Krećem se polako. Čuvam snagu. Sa plakata na zidu me je gledala prekrasna djevojka. Nekoliko krpica koje je imala na sebi nije uspjevalo zadržati njene divne obline koje su curile na sve strane. U dnu plakata je pisalo: peep-show, kuna minuta.. Za pet slavuja mogao sam da parim oči pet minuta! Pa zar netko može tome da odoli!?
Uložio sam svoje slavuje u prorez. Zaslon u kabini se otvorio i preda mnom se ukazao prizor iz snova. Kakvo meso, ćovječe!
Djevojka sa plakata, sada potpuno gola, sjedila je na podu s prekriženim nogama. Ono što sam vidio prešlo je sva moja očekivanja i uzbuđenje je počelo nekontrolirano rasti.
Djevojka je u ruci imala nož, i njime je, nećete mi vjerovati, rezala komade prave šnicle. Stavljala ih je polako u usta, iskusno, vješto, kao netko tko to radi svaki dan.
A tek krompirići! Prženi, rumeni. Pa grašak. Činilo mi se da u ustima osjećam nekada davno zaboravljene okuse. Uzbuđenje je postalo neizdržljivo. Lice sam priljubio uz staklo, gurao ga rukama, lizao, njušio...Morao sam da se samozadovoljim, odmah, iako sam znao da i ona mene vidi. Izvuka sam iz hlača komadić pljesnjivog kruha i požudno počeo da ga grickam. Zaslon je pao i kabina je utonula u mrak.
Vrtjelo mi se u glavi, ulica se ljuljala. Znao sam, postao sam ovisnik o ovoj izluđujućoj zabavi, spreman na sve ne bi li i sljedećeg mjeseca uspio da uštedim pet kuna. A tko ne bi? Prijatelj mi je pričao da je gledao djevojku kako jede pečeng odojka. Kune se da je to neusporedivo uzbudljivije od šnicle sa prženim krompirićima i graškom. Možda se i meni posreći da to doživim, samo, kako ono izgleda pečeni odojak? 

Ilijada Balkanika

Skromnost u svemu
i svačemu
ne vodi ničemu.

Praznina oko tebe
a ti - pun sebe.

Kada kola krenu naopako,
ne idu polako.

Da bi bio Sizif
treba znati
gurati.

Koliko treba znanja
da bi se izvadio korijen
iz panja.

Jedan i jedan su dva,
ali - jedva.

Nije šala
kada na ludi kamen stane budala.

Ni trava ne niče                           
kada se na nju viče.

Između dva čovjeka                              
razum je prepreka.                                
                                                               
Ne gubite iz vida:
točna vaga
točnije zakida.

Ako ćemo iskreno,                                                Bog nas je stvorio,
od lopovluka se može živjeti                                  a Noa je napravio
pošteno.                                                                  drugu grešku.

Zbilja,
što je iza kraja?

SASVIM OBIČAN DAN

…probudio sam se u podne, na čelu opipao čvorugu, pokušao mamurluk izbiti litrom vode, pojeo dvije sarme od sinoć, presvukao čarape i gaće, obukao nanovo iste dronjke, u džepu pronašao broj neke Mirele, staroj dignuo Mažuranića iz novčanika, izašao iz stana prije no što se ona vrati od susjede s kave, prošao do Mikija, otišli do trgovine na pivo, kupili litru bijelog Ribara, vratili se k njemu, odigrali partiju šaha, strusili vino, dogovorili se za sutra,

prošetao gradom, svratio u Pivnicu, popio triput po tri deca, preselio se u susjednu birtiju, popio još nekoliko rundi, platio zgodnoj konobarici štok-kolu, krenuo dalje, vidio bivšu kako se bali s nekim sjebanim kretenom, kupio kutiju cigareta, zapalio prvu nakon svojih godinu-dvije, idućih pet ugasio o dlan, vratio se do trgovine, zadužio se za tri Laška, sreo strica Peru, nažicao ga pet konja – rekao da treba staroj inače govno ne bi dalo, doteturao do Pivnice, susreo pred njom tipa koji mi je u vrtiću popalio kliker, razbio mu nos šakom, popio jednu u to ime, počastio pijance, zapjevao svoju pjesmu, razbio si kriglu o glavu, posvađao se s gazdom, ostao kratak šest slavuja, izašao uvrijeđen, ispred dobio po pički od tipa s klikerom i njegove ekipe, začudio se susretljivosti i zabrinutosti cure u prolazu oko nevolje koja me snašla, ponudio je cigaretom, očarao patetičnim sranjima, poševio u parku, dobio ceduljicu s njezinim brojem, dogmizao kući, trudio se da ne probudim staru, zaspao uz radio, probudio se u podne, spazio na licu posjekotine i masnice, pokušao mamurluk izbiti litrom vode, pojeo komad pizze od sinoć, presvukao čarape i gaće, obukao nanovo iste dronjke, u džepu pronašao broj neke Elvire, staroj dignuo dva Gundulića iz novčanika, izašao iz stana prije no što se ona vrati od susjede s kave…

by Danijel Radočaj

Demonstracije - balkanska verzija

Situacija u državi Marije Bljuzge bila je sve gora.
Nezadovoljan narod izašao je na ulice sa transparentima, neki samo sa motkama, mahali su zastavama kao na nogometnoj utakmici, palili baklje, kontejnere i poneki automobil, urlali su protiv vlade koja je bila gluha na njihove zahtjeve....
Nezaposleni su protestirali što nema posla, zaposleni što puno rade, a nema plaće, dok su se plaćeni bunili da su slabo plaćeni. Prezaduženi su demonstrirali protiv banaka, bankari protiv dužnika koji ne vraćaju kredite, opljačkani protiv lopova, lopovi protiv loše hrane u zatvorima, seljaci protiv poreznika, a poreznici protiv tajkuna...
Promet je bio blokiran, poduzeća, škole, fakulteti i institucije su obustavile rad, novinske ekipe su slale hitne izvještaje u svijet o napetoj situaciji koja može da se pretvori u velike nemire, pa čak i u revoluciju.
Vatreni govornici su predlagali da masa sa najvećeg gradskog trga krene prema zgradi vlade i da premijeru i ministrima direktno kažu svoje zahtjeve.
Prjedlog je prihvaćen i dugačka kolona se uputila ka središtu državne administracije.
Predvodnici demonstracija zatražili su da pred njih izađe predsjednik vlade.
Napetost je rasla iz minute u minutu i poslje čekanja od sat vremena premijer je izašao pred okupljene.
Kada je saslušao zahtjeve, prvi ministar se obratio bjesnoj masi nezadovljnika.
Premijer je optužio vladu za nesposobnost i korumpiranost, oštro je kritizirao ekonomsku situaciju u zemlji, rekao da je porezni sustav katastrofalan, najgorim riječima se izjasnio o kadrovskim riješenjima, a nije ni štedio socijalne mjere vlade, tražio je promjene u politici zapošljavanja.....
Demonstranti su bili oduševljeni govorom premijera, Pljeskali su mu radosno i klicali njegovo ime.
Premijer sa zahvalio na ogromnoj i snažnoj podršci koju je dobio od građana i obećao je da će da nastavi dosadašnju politiku.

Demokracija.To je vlast naroda koju vrše stranke u korist tajkuna, a u interesu banke.

Današnjica sa lošim predznacima za bolje sutra

Tužan pogled u prazan novčanik, posljedica dugogodišnje nezaposlenosti i prazan pogled u budućnost su me na kraju natjerali da prihvatim posao sudskog izvršitelja.
I tako dobijem prvi zadatak. Krenem na zadanu adresu, uđem u portun, popnem se stepenicama do stana br.21.i pokucam na vrata. Otvorio mi je jedan grmalj, gol do pojasa i strašnog pogleda. A jebi ga, šta je tu je, posao je posao, zar ne?
- Gospodin Pero Kitić? - upitam, pokušavajući djelovati što profesionalnije i onako cool.
- Da, a vi ste? - zagrmi grdosija.
- Ja sam sudski izvršitelj Frane Mitić i došao sam sa namjerom da riješimo način plaćanja vašeg ogromnog duga za komunalne naknade.
Grmalj me pogledao pogledom za kojega ne postoje riječi da bi se opisao.
- Ma šta ti to pričaš, patuljak....
Jebi ga stari, šta je tu je, posao je posao, zar ne? Povisio sam glas.
- Gospodine Kitić, ja sam sudski izvršitelj Frane Mitić i došao sam.....
Iznenada su se negdje u prizemlju otvorila vrata i prolomio se dubok muški glas.
- Ma je li to gore Frane Mitić? Pa tebe tražim tico.....
Uskoro nam se pridružio čovjek iz prizemlja.
- Jesi li ti Frane Mitić iz Spermana kraj Rupe? - upita pokazujući prijeteći prstom na mene
- Jesam, otkuda znate... - nije mi bilo svejedno.
- Slušaj ti Frane Mitiću! - zagrmi čovjek na mene. - Tražim ja tebe, 'tico, mjesecima....A kad god dođem, ti na terenu!
- Ma tko ste vi?! - upitao sa ga već pomalo iznerviran njegovim nastupom.
- Dobro, ako hoćeš po propisima...Dakle, gospodine Frane Mitiću ja sam sudski izvršitelj i napokon sam vas pronašao da riješimo način izravnavanja vašeg ogromnog duga za struju.
Iznenada se umiješao i moj grmalj.
- Čekaj, čekaj! Stan'te malo junaci! Koji si moj sad pa ti? - i fiksira svoj od prije poznati pogled na pridošlicu.
- Što to tebe briga! - obrusi mu on. - Vidiš da se obraćam ovom sudskom dužniku!
- Ja sam sudski izvršitelj! - pobunih se ja.
- Svašta je danas moguće prijatelju....Nego da se vratimo na posao...Dakle gospodine Mitiću, ja sam sudski izvršitelj Ante Bukarica, i namjeravam....
- Ante Bukarica?! - odjednom zagalami grmalj. - Pa tebe ja vrebam još od Badnjaka! A vid' ti njega! Sakrio se u mom komšiluku! I promjenio pločicu na vratima, sunce ti ljubim! E pa došla maca na vratanca, i to bukvalno!
Grmalj je prišao čovjeku i digao ga sa zemlje kao da je perce.
-Dakle, gospodine Bukarica, ja sam sudski izvršitelj Pero Kitić i napokon ćemo ti i ja da riješimo poravnavanje tvoga ogromnoga duga za grijanje....
Situacija se poprilično umotala u situaciju. Nastala je tišina. Samo smo se pogledavali, ali bez teksta. Nema druge nego da odemo sva trojca na pivo i nađemo rupu u zakonu koja je dovoljno velika da ne smeta provođenju pravde.....

Sumnjivo lice je napredovalo u karijeri. Sada je to osumljičena osoba!

 

Pljuni istinu u oči

Kolko li je nesretno, jadno stvorenje čovjek sa svojom potrebom za pozitivnim riješenjima, bačen u ovaj vječno uzburkani, beskarajni ocean dobra i zla,činjenica, promišljanja i suprotnosti! Stoljećima se muče i rade ljudi da odmaknu na jednu stranu dobro, na jednu - zlo. Prolaze stoljeća, i ma gdje, ma što dodao nepristran razum na vagu dobra i zla, vaga se neće pokolebati i na svakoj će strani biti isto toliko dobra koliko i zla. Kada bi se samo čovjek naučio da ne sudi i ne misli oštro i pozitivno i da ne daje odgovora na pitanja koja su mu zadana samo zato da vječno ostanu pitanjima! Kad bi on samo shvatio da je svaka misao lažna i pravedna! Lažna je po jednostranosti, zbog nemoći čovjekove da obuhvati cjelu istinu i pravedna je po izrazu jedne strane ljudskih nastojanja. Ljudi su napravili sebi rubrike u tom vječno pokretnom, beskrajnom, beskonačno smiješnom kaosu dobra i zla. Nacrtali su zamišljene brazde po tom moru, pa čekaju da se more samo od sebe tako podjeli. Upravo kao da nema milijuna drugih rubrika sa sasvim drugog stanovišta, u drugoj ravnini. Istina, te se nove rubrike izgrađuju stoljećima, ali su prošli milijuni stoljeća i još će ih milijuni proći.
Civilizacija je - dobro; barbarstvo - zlo; sloboda - dobro; ropstvo - zlo.
Eto, baš to zamišljeno znanje uništva instiktivne najblaženije prvobitne potrebe za dobrim u čovjekovoj prirodi. I tko će mi odrediti što je sloboda,što je despotizam, što je civilizacija, što barbarstvo? I gdje su granice jednoga i drugoga?
U čijoj je duši tako nepokolebljivo mjerilo dobra i zla da bi njime mogao mjeriti prolazne zamršene činjenice? Tko ima tako veliku pamet da bar u nepokretnoj prošlosti obuhvati sve činjenice pa da ih izmjeri? I tko je vidio takvo stanje u kojem nebi bilo dobra i zla zajedno?I odakle ja znam da vidim više jedno nego drugo, nije li to zato što ne stojim na pravom mjestu? I tko je sposoban da se tako otkine pameću bar za tren od života da nezavisno pogleda na njega sa strane?...... 

Doktore, spasite princezu (epopeja jednog daveža)

A da...Ono čega se sjećam nije mnogo. Možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest. No, nečega se ipak sjećam. A to čega se sjećam, nitko mi ne vjeruje. Zaista je bilo kao da je stvarno, istinski osjećaji proželi su moju svijest.
A sada, kada onako malo razmislim o svemu, i sam se pitam, je li se to baš tako dogodilo, je li se uopće desilo, te si postavljam pitanje: zašto se to, ukoliko se i desilo, desilo baš meni. A moglo se nekome drugom. I taj bi sada to objašnjavao vama, gospodine psihijatru. No, desilo se meni. I radi toga vi sada ispitujete mene.
A vjerujte mi na riječ, dragi doktore, bistre sam pameti. Barem koliko je to prosječna bistrina kod običnog čovjeka. Znate da nisam ni naročito školovan, ni naročito lijep, iako ljepota sa svim tim nema nikakve veze. Ili ima? Recite Vi meni, ipak vi bolje poznajete ljudsku psihu od mene?
A možda mi se sve to, zapravo, i ne bi desilo da nisam ovakav, mislim na izgled. Znate, ljudi me zbog mog prevelikog nosa ogovaraju, nalazeći u njemu manu. A i to što sam bez prednjih zubi, mislim donje vilice, ne ulijeva ugodu u ljudima tokom razgovora. Kada me ugledaju ovakvog, skroz nikakvog, gledaju me s visoka, kao oni su u plusu, u redu su, a ja sam u minusu, nedostaje mi nešto u glavi. A tako misle samo zato što mi nedostaje ljepota u licu.
A i odjeća je tu bitna. Recimo, da sam, dragi doktore, odjeven poput vas, mislim onda kada niste u kuti, sugovornici bi me smatrali uspješnim i vjerovali bi mi, jer... Znate i sami, ma koliko mi drukčije mislili, odjeća čini čovjeka, barem njegov ugled.
A da… Želite da Vam kažem što se zapravo desilo… Ma, sad ću vam reći, dragi doktore. Evo, hoću.
A sve se desilo ovako… Ne, nisam pio. Ni kap alkohola nisam popio. Ma, ni bijele miševe nikad nisam vidio, niti uživao u alkoholnim isparivanjima. Vjerujte mi. A tek cigarete… Meni i dim smeta. Čini mi dišne probleme. Odjeća mi odmah prihvati miris duhana, pa kad je nakon povratka doma, uredno odložim na vješalicu, kada sutradan otvorim ormar sva mi odjeća smrdi po duhanu. Kao da sam pljuger. A nisam, vjerujte mi. A ima ljudi koji vole pušiti. I po tri cigarete na sat, tri kutije dnevno, tri šteke tjedno. A na poslu sam se morao družiti s jednim od njih. On puši kao Turčin. Doduše, ne poznajem ni jednog Turčina, pa možda on puši i više od njega.
A i u školi sam zaostajao, nisam bio pozivan na tulume kao pušači. Upuhujući duhan, tijekom odmora, pušači su izmjenjivali informacije gdje se održava kakav tulum, pa su i odlazili na njih. Znalo se dogoditi da nekome na tulumu bude krcat stan ljudi, a da organizator poznaje samo jednog ili dvoje tulumaroša. Zato, ja nikada nisam organizirao tulume u svome stanu. Znate i sami kako to izgleda poslije tuluma. Pišaline i bljuvotina čak i po tepihu. Tko će to urediti, dovesti u normalu, molim lijepo? Zar da ja rintam za nepoznate? Pobirem s poda spavaće sobe pune kondome?! Ni u ludilu.
A oni se ševe sve u šesnaest. I opće ne pitaju za dozvolu. Samo otvore vrata i tras… Nožice djevojčice u zraku. Prvo prcaju, a onda štrcaju. Ni kondome mnogi nemaju. A onda se brane kako im je moralna dvojba kriva. Kao, s jedne strane, kršćanstvo zabranjuje sprečavanje neželjene trudnoće, a kao, s druge strane, nitko ne želi mlad postati roditelj. Zato roditelji i postaju starci u staračkim domovima. A kada maloljetnice govore da se nisu štitile jer im kršćanstvo brani zaštitu, zanemaruju da im to isto kršćanstvo brani konzumaciju seksa prije braka. A one su se ševile maloljetne, prema tome nisu bile u braku. A zašto su se onda ševile? Mislim, zašto, kada kršćanstvo brani ševu van braka?!
A i ljudi najviše cijene produkt ševe - djecu. Kao ono, što ti vrijedi i tri vile od tisuću kvadrata uz obalu, dvadesetmetarski jedrenjak kada nemaš to kome ostaviti, kada nemaš djece. Ma briga mene za ostavljanje, meni bi to bilo za sada!
A i ta djeca, mislim… Al' su danas naporna. Priča mi prijatelj da je u jednoj školi, u zbornici, pored stalka s imenicima popis nastavnog osoblja s naznačenim brojevima mobitela. Kao, tako naredio ravnatelj, pa se zalijepilo tu. A onda jedan učenik, vračajući imenik, ne budi lijen, prepisao broj mobitela profesorice koja im je, mislim tim pubertetlijama, svojom privlačnošću, ušla u vidokrug. Od onda su toj učiteljici na mobitel počele stizati svakakve nemoralne ponude. Kao: šipu mi racku, rintu ti tuki za hou, itd. A to pišu ta djeca. Ma, kažem vam ja, dragi doktore, grozna su ta djeca danas.
A imate li i vi djecu? Stariji ide u informatičku? Pa ta informatička je super škola! A danas bez informatike nema apsolutno napretka. Kompjutor je sve zauzeo. Internet caruje. Čuo sam da već ima i pravih ovisnika. Kao ljudi se ne miču s kompjutora. Kvare si oči. Dobro, sve ja to razumijem. Ekonomika je u pitanju. Industrija naočala želi da ljudi oćorave da im mogu utrapiti cvikere. A cvikeri koštaju. Ludilo. Skoro pa se mora dignuti kredit da se kupe. Ako nemaš novaca, utrape ti socijalke pa izgledaš kao kvisko. I sve to zbog kompjutora!
A zbog kompjutora su i nepregledni redovi na birou za zapošljavanje. I ja sam u njemu, znate? Pa da, sudim se ja. Znate, čim sam se vratio s bolovanja, oni meni otkaz. Knjižicu u ruke kao školarcu na kraju godine.
A naši sudovi su tako krcati. Čeka se na red kao nekada kada se kupovalo na točkice. Doduše, točkice su danas zamijenile kartice, pa se sada živi na njih. A može se živjeti i bez njih. Recimo ja: oduzeli su mi karticu zbog minusa, pa živim. Doduše, hranim se u pučkoj kuhinji, ali živim. I odjeću si nabavljam. Iz Caritasa, naravno. No ja se ne bunim. Meni ništa ne nedostaje. Časna riječ!
A vama, jel' vama, dragi doktore nešto nedostaje? A vidite, skromni smo mi ljudi. Nama ništa ne nedostaje. Vi imate sve, ja nemam ništa, a ipak smo u zadovoljstvu nedostajanja jednaki. Isti poput blizanaca. A i njih ima svakim danom sve više.
A i vidite, čuo sam ja, dragi doktore, za tu umjetnu oplodnju. Kažu tko se umjetno oplodi, taj rodi višestruko. Poput špricanih jabuka, recimo, na primjer. Ako špricate jabuku, ili neku drugu voćku, čuo sam u poljoprivrednoj emisiji, na radiju. Znate, ja vam nedjeljom slušam radio. Svašta pametan čovjek može naučiti. Svemu vas oni nauče. Navedite bilo koju granu djelatnosti, o svemu ja ponešto znam. Sve je mene radio podučio.
A recimo, što ja znam, genetski modificirana hrana. Iako ne znam točno što znači ono GMO, doduše taj "G" označava genetski i da "M" označava modificirana, to znam, ali što mu dođe taj "O", eto to ne znam. Znadete li vi, cijenjeni doktore? Mislite da je taj "O" označava organizam, pa sad… Moglo bi to biti to, GMO.
A samo...Znate, ja nisam naročito školovan, ali uvjeren sam da, recimo, pomidor, pardon, rajčica nije organizam. Kao što nije ni blitva. Ni… Recimo, kukuruz! Da su rajčica, blitva i kukuruz organizmi, mislim si ja, što bi tada jeli vegetarijanci? Vegetarijanci ne jedu organizme. Oni su ortodoksni nejedoorganizmičari! A od nečega čak i vegetarijanci moraju živjeti, zar ne? Osim toga, zar nije MGO klon, mislim genetski modificiran organizam, recimo, ovce, je klon. Doduše, ona ovca, kako se ono zvala? Ma nije važno...Dolly, a da, u pravu ste, eto što znači učen čovjek! Ta ovca, imenom Dolly, nije dugo trajala, mislim, živjela. Čuo sam, naravno, na radiju da je ta ovca, Dolly, ubrzano starjela. A GMO rajčica, recimo na primjer, svježija je i duže traje nego ona koja nije modificirana. A ovca, Dolly, je ubrzano ostarjela. Vidite, dragi doktore, tu meni nešto smrdi, ovaj, ništa mi zapravo ne smrdi, nego… Ne štima mi i točka!
A vama štima da GMO ovcu postaruje, a rajčicu pomlađuje? A i još si nešto, onako, premišljavam, dragi doktore… Vidite, ako GMO rajčica duže traje, traje li ona duže i u našem organizmu? Mislim, onako u našim crijevima, ili je trajanje procesa probavljanja GMO rajčice jednak kao i one, nešpricane, kao bismo mi rekli, pučke iz vrta? A ako ne traje njihovo probavljanje jednako dugo, raste li GMO rajčica i u našim crijevima. Znam, znam, dragi doktore, da smo mi GMO rajčicu nasjeckali, ali, uzmimo na primjer...Gledajte gliste… Koliko ih god nasjeckate, svaki komadićak nastavlja ponaosob samostalno živjeti. I rasti. A onda ponovno možete svaki djelić svake tako dobivene gliste nasjeckati i stvar se ponavlja. Nikad kraja tim glistama. Brrr. Ukoliko su i ti GMO rajčice poput glista, to što ih nasjeckamo, njima ne smeta. Kada ih jedemo, mi ih ne žvačemo, nego ih gutamo. A progutavši ih, one možda rastu u nama. Za rast im treba hrana, pa nas možda one jedu iznutra. Možda smo mi u stvari jedna velika GMO rajčica, mislim iznutra. A možda blitva, kukuruz. I zato… Ne, ne...NE! Ja ne jedem te GMO rajčice! Pa ne želim biti jedan metar i devedesetpet centimetara velika rajčica! Ne, ne...NE!
A vi biste, dragi doktore, htjeli da prijeđem na stvar, ovaj, mislim razlog zašto uopće i razgovaramo. Dobro, i ja bih rado prestao pričati. Znate, usta su mi se osušila, a vode nema. Nemate li možda nešto u ormaru? Nemate. A znate, mnogi tako imaju. I svašta se u tim ormarima nalazi. Znate Krešo, doduše, dragi doktore, ne poznajete Krešu, mislim osobno, ali, možda, poznajete takvu vrst ljudi kao što je Krešo. Ipak ste vi stručnjak za ljudske tipove, ovaj, psihe, hoću reći… Dakle, taj moj prijatelj Krešo on vam ima pun ormar različitih alkoholnih žestica. On je direktor jedne osnovne škole. O.Š. "Grgini bataci", ako ste čuli za nju. Jeste, baš mi je drago.
A taj moj prijatelj, Krešo, znate, prima svakakve stranke: od poreznika, do umjetnika. A i šire! I on točno zna, koja vrsta ljudi, prema profesiji kojom se bave, što pije. Zanima li vas, dragi doktore, tko što pije? Mislim, ukoliko vas zamaram, ja to mogu preskočiti. Vratiti se na ono zbog čega smo mi tu, iako znate, kao što rekoh, ono čega se sjećam nije mnogo. Znate, možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest, kao što rekoh u uvodnoj riječi. A zanima vas, dragi doktore, što tko pije. Evo, kaže meni taj moj prijatelj, Krešo....A vi ga ne poznajete? Dobro, možda ćete ga upoznati. Doduše, on nema psihičkih problema. Ponekad samo naglo plane, pa se izderava i šakama udara taj ormar, ali da znate što sve on doživljava, ne biste ga čak ni vi dijagnosticirali. Nego…
A da...Krešo meni kaže...Znate, Krešo Vam priča kroz nos. Ima nekih problema s disanjem, pa ne može izgovarati riječi kao sav ostali svijet. Ali Kreši to ne smeta. Niti osobno, niti profesionalno. A ni to što ima urođeni očni tik dok priča, ne smeta mu u obavljanju direktorske dužnosti. Kako bi taj mali očni tik smetao, kada ne smeta ni to što on, Krešo, dok priča jako gestikulira rukama razmahujući se pritom. Ma nema veze. Krešo je izabrao pravu stranu, učlanio se u pravu stranku i sasvim je podoban za direktora.
A, ne....Ne pričam ja, Bože sačuvaj, protiv politike. I ne tvrdim ja, kao što neki tvrde, da Krešo ne bi nikada bio direktor da nije u vladajućoj stranci. Ne, ne… NE! To od mene nikada nećete čuti! Pa, Krešo i ja smo prijatelji! I Krešo me uvijek ponudi čašicom vodke. A vodku piju samo učeni ljudi. Umjetnici od pera!
A zanima vas što doktori piju....Doktori filozofije piju viski, liječnici travaricu, iako su im travari oštra konkurencija u liječenju ljudi! Ma, nemojte se odmah ljutiti, dragi doktore. Ne omalovažavam ja vašu stručnost uspoređujući vaše mukom stečeno znanje sa znanjem jednog tamo, kako bih se izrazio, priučenog travara. Pa vi ste završili fakultet!
A i ti travari, što oni znaju? Ne znaju ništa! Doduše, izliječili su me nekoliko puta.... Ovaj, mislim, protiv lakših bolesti, probavnih smetnji. Za sve ozbiljno ja se pouzdajem u službenu medicinu. Jest da se mora plaćati participacija, ali ja je ne plaćam jer i socijalno imam preko socijalne službe. Zato se i zove socijalno, što je od socijalne službe, zar ne? Da je od zdravstvene službe, nazivalo bi se zdravstveno, zar ne?
A što kažete?... Ma nemojte, tako. Nije istina da ja o svemu pričam, osim o onome zbog čega me vi kontrolirate, ovaj, hoću reći, razgovarate sa mnom. Ali što mogu kada ono čega se sjećam nije mnogo. A vi baš, dragi doktore, želite baš da vam o tom pričam. Možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest, pa ni uz najbolju volju ne mogu o tome pričati.
A vi biste ipak...? Kažete da kada otključam potisnute događaje da vam se javim da o njima popričamo. Vrlo rado, ali, kao što znate... Možete li vi to meni na pismeno...Mislim to da imam zaključane u podsvijesti te događaje... To zašto sam dobio otkaz... Može li vi to u anamnezu, ili kako se već zove, napisati da sam traumatiziran... A zašto to meni treba? Pa, ovaj...Znate...Kao što rekoh sudim se...To što su mi dali otkaz...Odvjetnik mi je rekao da mu priložim tu anamnezu, ili kako se već zove od specijaliste...Duševne boli i te stvari. Advokat kaže da se to računa u tisućama eura...Ne mogu oni meni tek tako...Vi samo lijepo napišite svoje mišljenje i… Možemo skoknuti na kavicu, ako ste za to....
A napisali ste… Možete li mi pročitati što piše? Misli su mi kohezne, protok misli mi nije kanaliziran...to, to, to je dobro! Već, vidim euriće...Hvala vam lijepa, dragi doktore, zaista vam hvala.
A eto, to bi bilo to, nalaz je u mom fasciklu...Bilo mi je drago što smo se upoznali. Hvala vam na strpljenju. I suradnji. Sad idem. Molim? A vi biste da vam sada, kada smo završili službeni pregled, objasnim što mi se to desilo. Dobro, dobro… Pametan ste vi čovjek, vi ste shvatili da se ja pretvaram. Pa onda da vam ispričam. Može?
A što da vam kažem? Ono čega se sjećam nije mnogo. Možda potiskujem događaje u tamne kutke svoga sjećanja zaključavajući ih u podsvijest......

                                                                           T.B.

Sasvim obična slika

  Sat sporije kuca. Dan, kao i svaki drugi, završava tiho. Sveti sakrament noćnog sna javlja se na dužnost. Posljednja pomast za sve dnevne grijehe i dvije, tri želje usput. Želje s predumišljajem. -"Kupite, kupite! Instant pročišćenje samo za vas!" Negdje niz ulicu čuje se muzika. Susjeda opet viče. Ipak, i to je noćni mir. Moj noćni mir, ne vaš, moj. Kontroliraj ritam disanja i zamisli sliku slonice na trapezu. Da, da, ima i kišobrančić. I suknjicu. Publika plješće. Sasvim obična slika!? Eto, ubrzo će san. A sutra. Ne znam. Sve je nekako ostalo bez boja. Ulice, ljudi, tjedni....Stari njemi film. Samo narandžasti kišobran i ovacije ljudi. Najbolje bi bilo krenuti ka jugu.....

                                                  by  Greta 

O ljepoti

.....Gledam je. Zbilja je ljepa, izuzetno ljepa. A izuzetne fizičke ljepote, jednako kao izuzetna umjetnička djela, pobuđuju u nama poštovanje. Neko poštovanje koje je sve šutnja i konteplacija. Jer fizička ljepota nije puki fizički fakat: kao da je to doista ljepota višega reda, ona je jedan talenat.Talenat kao i svaki drugi. I, zato, kao nesvijesni nosilac jednog talenta, jedne vrijednote i nosilac takve izuzetne fizičke nadarenosti zrači ljepotom neke instktivne samosvijesnosti. Stoga, stvor obdaren neobičnom fizičkom ljepotom redovno ima i to svojstvo da umije nositi svoju ljepotu. Čak i krasotica iz nekakvog divljačkog plemene, koja nije nikada sagledala svoga lica u ogledalu jezera, ima to držanje, tu nesvjesnu samosvjest, taj instiktivni ponos na svoje biće, to nejasno osjećanje vrijednosti koje izbija iznutra. U tome i jest, ako se tako smije reći, ljepota ljepote. To je odraz fizičkog u sferu nefizičkoga, u prostore duha. I to je jedna od onih stvari pmoću koje se čovjek izvlači iz željeznog obruča egzistencije. Jer svaka se istinski velika fizička ljepota transponuje u nematerijalno, teži da izađe iz uskih okvira pojedinačnog i vremenskog i prebacuje se u bezgraničo i sveopće, u iluziju vječnoga, nepropadljivog, apsolutnog. To jest ona, upravo kao veliko umjetničko djelo, postaje sama za se jedan svemir, cjelokupan i završen. Ako baš hoćete, recimo ( da zadovoljimo umjerene i oprezne ) jedan veliki svemir; tako se može koncedirati; jer kada smo rekli svemir tad postaje bezpredmetan, pa i besmislen, dometak "mali" ili "veliki".

Odatle nam postaje jasno kako jedna takva fizička ljepota višeg reda, pa i samo jedanput i letimično viđena, može da ljudima postane jedna doživotna vrijednost. Ideal i osmišljenje čiavog njihovog života i djela. I to ne bilo kakvim sitnim, neznačajnim ljudima, sentimentalim dušicama, nego baš onim najvećima i najjačima, i možda baš samo njima, velikim pjesnicima, velikim umovima, velikim duhovima uopće. Odatle biva jasno i to da jednoj takvoj ljepoti višeg reda nije potrebna nikakva nadopuna i nikakva podudarnost sa bilo čim drugim: ona je sama sebi cjelovita i potpuna: jedan likovni fakat, s odnosnim odrazom u sferu duha, koji govori sam za se i koji je sav u tome. Znalo mi je izazvati podsmjeh kad bi za kakvu krasoticu pitali da li je, pored toga, i umna. Ta šta će joj to, dragi brate! Zar joj nije dovoljan onaj jedan talenat, i zar nije u njemu cjlokupna ona? Imao sam od prilike isti utisak kao kad bi za kakvo veliko slikarsko djelo zapitali da li, pored toga, ima pod okvirom mntiranu napravicu koja svira........

                                                                                                                                                                Vladan Desnica

"Proljeće Ivana Galeba"

KAOS U KNJIŽEVNOSTI

  U našoj zemlji zavladala je opća pomutnja na svim poljima. Kaos i u svijetu politike, muzike, športa, ekonomije, prosvijete, industrije… Pa tako i na književnoj sceni.

Počelo je sa prvim jutarnjim vijestima: Dječaci Pavlove ulice istukli družbu Pere Kvržice zbog pisanja grafita po ujka Vanjinoj kolibi. Potom su krenule glasine oliti ga nezvanične informacije kako je u povratku Filip Latinović, negdje na Drinskoj ćupriji, sreo gazda Mitketa zvanog Vječiti Mladoženja i izlupao mu nekoliko šamara. Vjerojatno zbog boje tena koja više nije nacionalna. U žutoj štampi objavljen je tekst o trogodišnjem plandovanju Ane Frank u ograđenim objektima i njenom proučavanju Hazarskog rječnika. Nakon utvrđene konfuznosti spomenute knjige, prešla je na Neo-sofiju. Barem je tako posvjedočio Zaratustra.

Istog dana, podnevni Dnevnik je započeo sa izvještajem o spaljenim kućama porodice Glembajevih i braće Karamazova. Iako još nije uočena nikakva veza između žrtava, strani nadležni organi su pronašli svjedoke iz drugih zemalja, koji tvrde da je jučerašnju piromaniju izveo Nikola Bursać, po zanimanju Separatista. Zahvaljujući naočalama Agate Kristi, ubrzo je uhvaćen blizu Goranove Jame iz koje je uzvikivao: Tražim pomilovanje!

Navečer je uslijedila emisija Biblio-podsjetnik koja je sadržavala niz blic-vjesti u vezi sa novonastalim kaosom među književnim autorima i njihovim likovima. Na ekranu su ispisivane kratke i šture informacije:

- Bosonogi dobio od NVO-a Reebock patike i spustio se na zemlju.
- Međunarodni sud u Hagu ipak oslobodio Jazavca. David Štrbac optužen za maltretiranje, izgladnjivanje i etničko čišćenje.
- U diznilendskom zoo-vrtu Aska pripitomila vuka.
- Dr Dulitl izjavio: Za vrijeme borbe Jablan bio pod dopingom. Pobjeda se ne priznaje.
- Priznati antifašista, Lovro Kuhar promijenio identitet. Zbog umijeća pojavljivanja tamo gdje ga ne očekuju, prozvan je - Samonikli.
- Pronađeni povijesni arhivi u amforama na dnu Plave grobnice. U njima, između ostalog, piše da je Hajduk Stanko predvodio Seljačku bunu.
- Balkanski špijun utvrdio da je Mala Zoe bila česta mušterija Bore Šnajdera.
- U najnovijoj epizodi Opstanak - Bjeli Očnjak upao među dvadeset vukova.
- Taras Buljba sa svojom družinom Sinji Galeb pošao na put oko svijeta. Svojoj ženi Penelopi obećao da će se vratiti za 80 dana.
- Pred samu smrt Guliver se odrekao svojih putovanja, priznavši da je ovisnik od halucigenih droga.
- Stanoje Glavaš dočekao Čarnojeviće riječima: “Ostajte ovdje.”
- Ukradena glava šećera pronađena u torbi nosača Samuela. Dr Oetker zahtijeva doživotnu robiju.
- Kir Janja krenuo u potragu za blagom Sijera Madre.
- Plavi čuperak nije bio prirodan, kasnije je otkrio Markiz de Sad.
- Robinzon Kruso priznao zbog čega je ostao na otoku. "Totalni sam neplivač!"
- Martin Krpan postao kralj alkohola.
- Mali princ ubijen u Garavom sokaku.
- Na Ivkovoj slavi zasjela Isakovićeva djeca, inače sinovi puka koji su još prije tri dana pošli prvi put s ocem na jutrenje.
- "Dim ugašenog ognjišta" - Nazmi Rahmanija je najčitaniji roman u Tirani. Za njim sljede "Seobe" u prevodu Hasana Mekulija. Najnečitanija knjiga je "Zbogom oružje"…
- Orlovi prerano uzletjeli. Skupljači perja previše bučni.
- Kocka je bačena u Lelejsku goru. Kiklop pogođen posred čela.
- …

Nisam mogao više da izdržim. Obukao sam kostim i krenuo u potragu za Crvenkapom. Pročitao sam da voli maljave. 

T.B.

BOGATO SIROMAŠENJE

  Bogate zemlje, znam pouzdano, imaju najviše bogataša, tvrdi Ekonomija. U pravu je, potvrđuje Zakon vjerovatnoće. To je prirodno, zaključuje Logika.
Moji dragi prijatelji, pratioci pametnih i obrazovanih ljudi, u pravu su, ako misle na normalne zemlje. A takvih baš i nema previše. Bar ne na ovoj planeti.
Njihova tvrdnja nije točna. Za to postoje suprotni dokazi u državi Marije Bljuzge. U ovoj zemlji, minijaturnoj po mnogo čemu, ima na hiljade bogataša! Mnogo više nego u većim i neusporedivo bogatijim državama.
To je jedna od milion nelogičnost u ovoj državici. Narod kolektivno siromaši. Desetljećima. Dok su bogataši sve imućniji. I mnogobrojniji. Bahatiji. Grabežljiviji. Suroviji.
Narod s mukom sastavlja kraj s krajem. Mnogi više i ne žive. Zbog sirotinjskog balasta, ostali su bez - života, jedinog imanja olitiga vlasništva. Stoga sirotinja krši ruke. Od muke.
Bogataši, pak, trljaju ruke. Od zadovoljstva. Broje novac i kuju planove: kako se još više obogatiti.
Ovdje je istovremeno započeo proces siromašenja i bogaćenja. Vlada je prvo organizirala male, ograničene ratove. Za svoje ratne profitere. Bilo je to zagrijavanje pred trku za novcem.
Potom je počela rasprodaja tvornica. Zdravih i pravih. Kasnije su na red došle i krive i bolesne. Zatim su rasprodali polja, brda i doline. Pa šume, rijeke i jezera. Htjeli su i more, ali im svijet, zbog međunarodnih propisa, to nije dozvolio.
Na kraju je ostao samo narod. Gol golcat. Za vlastodršce je to bio veliki problem. Narod nitko nije htio da kupi. Mada su ga nudili. Za bagatelnu cijenu.
Što sad? Zapitali se oni u vladi. Misli su i smislili. Još ima koristi od naroda, rečeno je na sastanku ministara.
Potpomognuti novobogatašima, odlučili su da narodu uzmu crno ispod noktiju. Za vrtove u vilama, vikendicama, dvorcima i tvrđavama. Učinjeno je to brzo. Ali ne i bezbolno. Nekima su, zbog brzine, nokte čupali.
Akcija je završena. Na vrijeme. Onda se neki dosjetljiv ministar dosjetio da iskoristi kosu narodnu. Muškarci i žene, uslijed općeg siromaštva, nisu se šišali. Godinama. Svi su imali duge kose. Odlične za četke i perike. S riječi su krenuli na djela. Započeto je najmasovnije šišanje naroda i narodnosti.
Kosa je izvezena u više zemalja. Pošteno je plaćena. Eurima. Novobogataši i njihovi prijatelji iz vlade postali su još bogatiji.
Narod je sad postao beskoristan. Totalno. Ostao je bez kose, bez crnog pod noktima. Tad su novobogataši počeli da se sele u druge države. Listom. Za njima su krenuli političari i druga vladajuća klika. U potrazi za novim narodom.

Robin Hood je uzimao od bogatih i davao siromašnima, ali je sve ostalo u granicama Engleske.  

T.B.